U predstavama za djecu su likovi, bilo da se radi o pričama ili pedagoški intoniranim predstavama (uključujući basne), vrlo često iz životinjskog svijeta, pa su početkom kazališne sezone 2021./22. u zagrebačkim kazalištima zaredale „zoološke“ predstave: Priča bez veze Ante Zaninovića u režiji Maje Katić i izvedbi Teatra Poco Loco (Centar mladih Ribnjak, 17.10.), Medo Đuro ne želi spavati Ane Tonković Dolenčić u režiji Petre Mrduljaš  (Zagrebačko kazalište lutaka, 28.10.) i Basne za nas danas u režiji Hrvoja Zalara i izvedbi Kazališta „Prijatelj“ (Centar  za kulturu Trešnjevka, 30.10.).

Poznati  autor animiranih filmova iz Zagrebačke škole crtanog filma Ante Zaninović (1934.-2000.) napisao je slikovnicu Priča bez veze (1969.) prema vlastitom istoimenom animiranom filmu (1966.), ali posljednje  izdanje  knjige potječe  iz 1983. (ŠK) zbog čega je postala teško dostupna, pa je predstava Priča bez veze u dramatizaciji Maje Katić i Dunje Fajdić odlična prilika da se upozna život stanovnika u kraljevstvu Malog Kralja. A tamo su se u mirnom okruženju odjednom počele zbivati nemile stvari jer kada je pas lajanjem otjerao mačku sa stupa (on mora prema propisu na nju lajati!), ona se odselila u bačvi, ali tamo je već bila mišja obitelj koja je prestrašena odjurila u školu u kojoj su djevojčice morale  („Valjda je tako propisano“) vrištati kada su ugledale miševe. Zato su djevojčice otrčale u vlak u kojem je upravo vježbao  vatrogasni orkestra koji zbog njih odlazi vježbati (po propisu) ispod drveta zbog čega se vrapci odsele s tog drveta i nastave „živkati“ na drugom drvetu pa probude medu („Htio se naspavati koliko je medvjedu propisano“). Medo se nije želio s njima svađati, nego je otišao spavati u stražarnicu iz koje je pobjegla četa (vrlo propisnih) vojnika. Vojnici su se požalili   kralju pa je kralj izdao „Propis o propisnom održavanju reda“ čime su se zbivanja počela odvijati unatrag, tako da se svatko nakon razgovora (i mahanja propisom) vratio u svoj prvotni smještaj: od vojnika i mede do psa koji je sve to zakuhao (ima on svoju kućicu!). Miš Miško se brinuo za kolut sira i zato je posljednji stigao na kraj priče  i kako nije razumio što se sve dogodilo, pomislio je „… da je cijela ova priča bez veze.“

Osim što se životinje i ljudi ponašaju sljedeći svoje porive, presudna komponenta za cijelu priču jest volja (i hrabrost) da se iskažu vlastiti osjećaji i uvaže tuđi! Katić i Fajdić su duhovito dramatizirale Zaninovićevu priču, Renata Carola Gatica je smislila odlične kostime (crno-bijeli kombinezoni  različitih uzoraka) nadopunjene dodacima karakterističnim za određeni lik i funkcionalnu scenografiju naglašenih boja  (ljubičasta bačva, narančasta škola, žuti vlak i slično). Autor glazbe i glazbenik (harmonikaš) u predstavi je Frederic Lanz (također glumi lik Malog Kralja), dok u ostalim ulogama nastupaju izvanredni Zrinka Kušević i Nikola Nedić. Osim što na glavama nose „rajfove“ s uškama po kojima  se prepoznaju pojedine  životinje, Kušević i Nedić pokretima (mahanje  mačkinog repa prikazano je sugestivnim pokretom ruke), promjenom glasa (oponašanje mišjeg cijuka) ili nekim dodacima (lutke prikazuju mišju obitelj) sugestivno prelaze iz lika u lik. Osim što su izvođači nesumnjivo vješti, adut izvedbe su zgodni dijalozi, koji možda nisu uvijek „dostupni“  onim najmlađima (od 3 do 10 godina), ali zato vesele (nas) malo „zrelije“  kao recimo pitanje koje postavlja kralj: „Zapitajte se, želim li ja biti kralj budala?“ (skoro politički program!). Ili scena u kojoj sudionici shvate da sve mora biti kao prije pa  počinju hodati unatraške (što je svima bliska dosjetka). Na kraju zaključuje Miš (Nedić) da sve skupa nikakve veze s vezom nema i da mu je sve bez veze, ali  budući da on voli sve vrste sireva, jedino oni nisu bez veze.

Tekst predstave na duhovit i lukavi način podučava djecu pravim stvarima, vizualni i glazbeni dijelovi su odlični, glumci se  sjajno snalaze u dinamičnim promjenama, ali se pitam (potaknuta reakcijama djece) nije li dobna granica onih najmlađih suviše optimistično odabrana.

Nakon što je medo Đuro (promoviran u maskotu ZKL-a) u prethodnim predstavama pohodio zubara i priviknuo se na boravak u vrtiću, u trećoj se predstavi susreće sa strahom od mraka u kojem nešto „šuška, škripi i štraši“ pa zbog toga Medo Đuro ne želi spavati. On neprestance pronalazi razloge zbog kojih ne bi otišao spavati pa smišlja da je gladan, da je  žedan, da je njegov robot žedan, da hoće pjesmicu da… jer iako je veliki medonja, ipak se malo boji mraka. Medvjedićev lik je vrlo dražestan (Neda Vuković) i Marta Bolfan Ugljen ga odlično animira dajući mu odgovarajući glas(ić), pa tu doista nemam nikakvih primjedbi.

U poznatom scenografskom okviru (Ana Sekulić) pojava lika Božice koja bdije nad Đurom i udovoljava njegovim hirovima pokušavajući ga uvjeriti da mrak nije opasan (za svaki slučaj ipak ostavlja čarobnu lampicu) u interpretaciji Ana-Marije Percaić (ne razumijem zašto tepa) prihvatljivo funkcionira, ali kada dolazi Mrakoljub Crnić (Borna Galinović) i zapleše sa Sunčanom (Ana-Marija Percaić) u zlatnoj haljini (Neda Vuković) sve postane prilično banalno. Iako Mrak razumski pokušava objasniti da nije strašan, nego je osamljen jer svi odu spavati kada se on pojavi, nepovratno je narušena prvotna atmosfera fokusirana na Đurin strah i njegovu želju da se prestane bojati.

Kao i u prijašnjim i u ovoj me predstavi smetaju snimljene pjesmice jer zvuče neprirodno bez obzira na kvalitetu glazbe (Nenad Brkić). Premještanje straha od mraka iz sobe u šumu, od djeteta u svijet medvjedića, sigurno može djelovati umirujuće (da ne kažem terapeutski), ali je onda šteta da se predstava iz dječjeg pretočila u estradni svijet, poništavajući onaj prvotni, čisti i nevini naboj. Tim više što su, opet ponavljam, izgled i animacija medvjedića doista sjajni.

Glumci i rođaci, ali prvenstveno umjetnički istomišljenici i suradnici, Hrvoje Zalar i Anja Đurinović, već godinama (od 2014.) glume na raznim pozornicama uvijek iznova stvarajući kazališne prijatelje. Izborom poznatih basni (upitnog Ezopa iz 6.st. prije Krista i pouzdanog La Fontainea iz 17. stoljeća) Zalar je ispisao duhovite dijaloge i složio šarmantne igrokaze u kojima se dvije tvrdoglave koze sukobljavaju na mostiću, vuk pokušava pojesti mudro janje, pas prikazujući svoj udobni život nastoji  privoljeti vuka takvom (ropskom) životu, miš oslobađa lava, a mrav ne razumije cvrčkovu potrebu za pjesmom…

Sve su basne dobro poznate i jedino što iznenađuje u predstavi Basne za nas danas „zafrkantski“ su razgovori među protagonistima. Na primjer, „puno lipa koza“ (Zalar) oduševljena svojom ljepotom (pjeva Hvalile se Kaštelanke…), smatra da je cijeli svijet njen i suprotstavlja se  mladoj kozi (Đurinović) koja govori drugačijim dijalektom (urbanim kajkavskim) pa njihova netrpeljivost prerasta u  duhovit i dobro poznat (barem meni) sukob dviju sredina. Pametno janje (Đurinović) nadmudri opakog gladnog vuka (Zalar), dok je razgovor između rođaka, psa (Đurinović) i vuka (Zalar) izjavom „Ne želim nositi brnjicu“ (možda slučajno, a možda i ne) na tragu nekih suvremenih prijepora.

Anja Đurinović izvrsna je kao mišić i mrav u basnama o mišu i lavu odnosna cvrčku i mravu što naglašavam jer osim glumačke vještine ona nema dodatnih pomagala: perika, prsluk ili kapa s dodacima (Silvija Kragić). Scenski pokret je smislila Maja Đurinović, glazbu Šimun Matišić, dok svoje songove uz gitaru pjeva Hrvoje Zalar. Lako je tako, kada imaš  darovitu rodbinu i vjerne prijatelje – sigurna sam da postoji basna o takvoj situaciji.

Nabrojene predstave nisu ni ugođajem ni izvedbom jednako dobre, ali niti jedna nije negledljiva što je u teškim vremenima prilična uspjeh.