Pregledavajući dramsku ponudu na početku zagrebačke kazališne sezone 2021./2022., uočila sam da su imena domaćih dramatičara sastavljena od četiri slova, kako onih afirmiranih poput Martinića (Ivor), Matišića (Mate) ili Štivičić (Tena) tako i onih mlađih (rođenih u zadnjem desetljeću 20. stoljeća) kao što su Espi Tomičić (1995.), Dina Vukelić (1990.) ili Dino Pešut (1990.). Ove potonje pobrojala sam istim redom kojim sam gledala predstave uprizorene prema njihovim dramama: Ti si prvi hrabar u režiji Ivana Penovića (Kunst Teatar, 9.10.), Darian, hrvatski kralj samopomoći u režiji Krešimira Dolenčića (SK „Kerempuh“, 10.10.) i Granatiranje u režiji Judite Gamulin (KunstTeatar, 12.10.).
Dodo, Tvrdi i Tikva iz predstave Ti si prvi hrabar zagrebački su dečki iz istog kvarta (Vrbik), nerazdvojni od djetinjstva iako potječu iz različitih obiteljskih i novčanih ozračja („normalna“ je obitelj ujedno i bogata za razliku od one druge i drugačije). Bez obzira što rade, uvijek su zajedno i sebe smatraju „dobrim dečkima“ – pušenje i kasnije „dilanje“ trave, obijanje kioska ili krađa hrane s dostavljačevog mopeda u sustavu njihovih vrijednosti ne predstavljaju istinske zločine. Čak i kada jedan od njih, preuzimajući krivicu, završi u KPD-u, to samo dokazuje uzajamnu odanost… Navikla sam (iako bez oduševljenja) na „razbarušenost“ mladenačkih tekstova pa me u ovom slučaju razveselilo suvislo prikazivanje prizora i njihova dinamična izmjena (čak iako sam povremeno tek nagađala značenje nekih izraza).
Špekuliram, ali možda su se Tomičić i Penović dogovorili da, iako je prema jednoj replici „publika najniži oblik postojanja“, za nas stalna gunđala, načine gledljivu predstavu! Epizode iz života odabranog kvartovskog trojca su prepoznatljive, pozadinske projekcije naglašavaju autentične ambijente, a odjeća (Ana Fucijaš) prati njihove transformacije ne samo tokom odrastanja, nego i kada mijenjaju uloge. Postoje neke izvanredno duhovite scene poput one s crvenom „fantomkom“ (možda je djetinjasta, ali meni je jako smiješna) ili kada Tvrdi i Krle razgovaraju kroz prozor (Bernard Tomić mijenja glas, pa kako viri na ulicu, djeluje kao da se radi o dvije osobe) ili sukob naših junaka i starijih dečki.
Valja naglasiti, da koliko god tekst bio simpatičan, a redatelj predan, glumci su oni koji nose ovu predstavu. Bez njihovog odličnog pristupa ne bismo tako jasno pred sobom vidjeli tri momka koji se drže zajedno kako bi lakše prošli kroz iskušenja koja ima nameće odrastanje. Od sve trojice, najčešće sam gledala Bernarda Tomića i nikada me, baš nikada, pa ni ovaj put, nije razočarao svojim glumačkim šarmom. Čak i kada sam gledala predstave koje mi se nisu svidjele, Tomić je bio izvrstan, a to pripisujem ne samo njegovom izdašnom talentu već i dobroj suradnji s partnerima, bez obzira jesu li na pozornici ili nešto otraga „dirigiraju“. Sve češće susrećem Tomu Medvešeka i raduje me spoznaja (ne vjerujem da je pogrešna) da je svaki put sve bolji („Svakog dana u svakom pogledu…“) pa je u ovoj predstavi odličan kao gubitnik koji se pokušao izvući iz košmara… S Pavlom Matuškom susrećem se prvi put i činjenica da se izgledom naglašeno razlikuje od spomenute dvojice (baš je velik), a glumi najkrhkijeg iz grupe, pokazuje kako je Penović pametno uravnotežio tekstualnu i glumačku komponentu. Dapače, hrabro, da se poigram s naslovom!
Gledajući originalne drame (Ako kažeš, gotov si ili Muke sv. Sanje u karanteni“) ili vickaste adaptacije (Robin Hood) Dine Vukelić očekivala sam da će njezina nova drama, Darian, hrvatski kralj samopomoći vrvjeti duhovitostima, apsurdnim dosjetkama i pronicljivim opaskama. Opisana kao distopijska satira iz 2030.godine, priča prati Dariana (Borko Perić) kojem otac (Filip Detelić) cijeli život (43 godine) ne dozvoljava da napusti stan („vani je zlo“ a ljudi su „đubrad i govna“) i za kojeg se Darian mora brinuti (jer je u invalidskim kolicima). Ipak,mada nema OIB, niti Instargram, niti je „čipiran“, Darian ipak nije doslovce izoliran jer uporno gleda televiziju koja je „radost postojanja u malom“. Dakako, gledanjem raznih tv-programa, Darian nesumnjivo dobiva iskrivljenu sliku svijeta, pa je čudno da mu njegov Stari to dozvoljava (samo jedna od nelogičnosti u tekstu). Samoubojstvom Starog, za Dariana više nema zapreka i on odlučuje izaći iz stana među ljude. Njegova naivnost (na tragu poznatog lika zaostalog vrtlara gospodina Chancea) i želja za kontaktima čini ga drugačijim od svih onih koji žive u „novo normalnim“ uvjetima, pa uskoro postaje ikona i guru. Nakon dosta zbrkanih scena (vizualno ipak efektnih zahvaljujući scenografkinji i kostimografkinji Valentini Crnković) Darian želi povratak na staro, ali njegova je kuća postala hram, a on idol i nikome ovakav stvaran više ne treba.
Pojedine opaske su zgodne, skladatelj Ivan Josip Skender je odlično obavio svoj dio, posebno pjesmu koju izvodi Emanuel (Eugen Stjepan Višić), Dolenčić je učinio što je mogao, kao i glumci, ali zbilja ne znam zašto tekst temeljen na lako prepoznatljivim, očiglednim i zastrašujućim sadašnjim i mogućim budućim pojavama nije bolje oblikovan. Svaki od motiva, od e-građana i invazije blentavih virtualnih sadržaja preko bojazni koju ljudi međusobno osjećaju do sklonosti stvaranja kulta (da spomenem tek neke) mogla se pretvoriti u izvrsnu satiru. A nije, barem ne za moje poimanje smiješnog ili satiričnog.
Može Perić imati roščiće od kose i gumene peraje na nogama te poskakivati i nevino gledati, ali me ništa od toga, nažalost, ne uvjerava u njegovu spasiteljsku ulogu što ujedno čini neuvjerljivim postupke onih oko njega. A baš šteta, jer je Dolenčić uz „Kerempuhove“ glumce (Ana Maras Harmander, Josip Brakus, Matija Šakoronja) okupio mladu, netom stasalu glumačku ekipu (Danijela Evđenić, Igor Jurinić, Fabijan Komljenović, Josipa Anković, Rea Kamenski-Bačun i već spomenuti Višić) koja se već pokazala dorasla glumačkim izazovima (i ovdje, ali čemu?). Iako se pojavljuje povremeno, moćno oboružan svrsishodnim psovačkim rječnikom, Filip Detelić kao Darinkov otac (kako zove Dariana) jedini djeluje kao punokrvni lik (mada je veliki dio predstave mrtav), a njegova su bacanja iz ovoga u onaj svijet (scenski pokret Matea Bilosnić) upravo neodoljiva. Htjelo se puno, htjelo se dobro, ali gotovo su proročke riječi mlade autorice: „(…) pomažući drugima, tek treba pronaći sebe negdje na postajama stvarnog svijeta.“
I vraćam se opet na Trešnjevku gdje su na udaljenosti od jedne tramvajske stanice „nagruvana“ čak tri (prostorom i programom jako, jako različita) kazališna prostora jer se u parku preko puta KunstTeatra nalazi Centar za kulturu Trešnjevka s redovitim programom nazvanim TNT-Teatar na Trešnjevci, dok je nedaleko smješteno Kazalište „Trešnja“. Predstava Ti si prvi hrabar nastala je suradnjom KunstTeatra i UO „Punctum“, dok su se oko Granatiranja okupili Kazališna družina KUFER i KunstTeatar. Kazališni statističari vole brojeve misleći kako kvantiteta garantira kvalitetu pa bismo Pešuta mogli prozvati „Držićevcem“ jer je od 2012.-2019. šest njegovih drama dobilo Nagradu Marin Držić (od toga polovica prvu nagradu, među kojima je i Granatiranje) što pokazuje pojavu drugačijeg dramskog pisma (autora), ali i pojavu novog čitateljskog senzibiliteta (komisije).
U Biblioteci „Mansioni“ Hrvatskog centra ITI (2021.) objavljeno je pet Pešutovih drama koje vrlo pronicljivo analizira Matko Botić, pa tako konstatira kako Pešut „želi biti djelom vlastite drame“ i kako „suvereno brodi između dramskog trećeg lica množine i ogoljelog, intimnog prvog lica jednine“, da bi postupak u oblikovanju Granatiranja opisao kao „poetizirani duolog (dvostruki monolog) o fragilnom odnosu dvojice ljubavnika“ jer iako formativno nalikuje dijalogu, „nije riječ o dramskim replikama“ jer su očito „nezainteresirani za konvencionalni dramski sukob“. Navela sam Botićeve opaske jer nema razloga da ne ispišem njegova razmišljanja kada su posve nalik mojima i odgovaraju utisku stečenom dok sam slušala Rudija (Marin Klišmanić) i Miloša (Luka Knez).
Iako Pešut uporno ispisuje homoseksualne ljubavne priče, ne razumijem sasvim zbog čega mu je to presudno ukoliko želi govoriti o ljubavi?! Uglavnom, njih se dvojica susreću u nespokojnim uvjetima (uoči granatiranja), pa se razilaze, da bi se opet susreli nakon dvadeset godina u Berlinu, sada stariji i očito sigurniji. Sve to pratimo kroz dva gotovo usporedna poetska iskaza nastala u dva različita vremena između kojih se uglavljuje monolog granate (Iva Kraljević) i – to je to. Katarina Juričić je neonskim tvorevinama dočarala prostor berlinskog bara, Leo Beslać je skladao glazbu, Knez je bio živahniji i uvjerljiviji od Klišmanića, a prisutnost samog pisca na izvedbi djelovalo mi je kao uhođenje vlastitih likova. Moram reći da su mi Pešutove drame draže kada ih sama čitam negoli kada ih slušam, a za ovu to više vrijedi nego li za bilo koju prije.
Da zaključim: u tri sam večeri odgledala predstave troje mladih dramskih pisaca, dvoje mladih redatelja i dvanaest vrlo mladih glumaca nakon čega sam zaključila da nema ničeg novog pod suncem i da je još uvijek i svugdje, pa i u kazalištu, najvažnije imati viziju i izazvati emociju.