Interaktivna plesna predstava Od muhe do slona u režiji i koreografiji Sanje Tropp Frühwald i Tilla Frühwalda predstavljena je varaždinskim mališanima 6. listopada 2021. na Klikeru - festivalu plesa, pokreta i igre Umjetničke organizacije VRUM, koja potpisuje i produkciju predstave. Izvedbeni trio Sunčice Bandić, Marka Gašparovića i Linde Tarnovski mladenačkim entuzijazmom i energijom otvoreno pristupa mladoj publici i drži njihovu pozornost od početka do kraja predstave.

Otvaranje predstave započinje i prije ulaska u koncertnu dvoranu (velika je scena HNK Varaždin u radovima, što znači da su se morali nositi s nedostatkom prave crne kutije), troje plesača razgovaraju s djecom i jednostavnim radnjama podižu njihovu energiju i izravno traže pažnju za ono što slijedi, a to je sama predstava. Pjesmama (glazbu potpisuje Damir Šimunović) pričaju dio priče, a svojim osobnim, kratkim izjavama pogađaju fatičke teme koje otvaraju razgovor s djecom tijekom predstave. Neposrednom komunikacijom koju koriste umjereno, ali svrsishodno, mlade gledatelje drže na rubu između sugovornika i pasivnih pratitelja. Interaktivnim uvodom dolazi se do pjesme, pa do plesa, pripovijedanja, ispitivanja, multimedijalnosti (korištenja kamere, i to bez skrivanja kazališnog postupka), lutkarenja (prstići hodaju po sceni, a na videu po velikom gradu) i raznih spojeva navedenoga.

Dramaturška mješavina apstrahiranog i narativnog ne ostavlja previše prostora za gubljenje u dvjema krajnostima. Prva bi bila pitanje što mladi mogu iz kazališta naučiti, a druga dociranje i podcjenjivanje mladih pretjeranim objašnjavanjem. Narativni momenti kratkom neposrednom pripovjednom formom izravno postavljaju pitanja (da izdvojim jedno fantastično: jesam li ja veći od Zemlje ako odem na Mjesec i mogu svojim palcem prekriti Zemlju?).

Tema predstave, kako i naslov sugerira, bavi se određenim (ne)redom veličina. Od priča koje tematiziraju problematiku perspektive pri određivanju veličine do vlastitog problema identiteta u redu veličine svijeta. Kada su pritom svi gledatelji oni koje mi „odrasli“ nazivamo malima, otvara se potpuno nova razina identifikacije mlade publike s problemom koji se razlaže na sceni.

Za kostime i scenografiju zaslužna je Zdravka Ivandija Kirigin, a njihovo oblikovanje podsjeća na jednostavan svijet pravilnih oblika i unificiranih individua. Kostimi podsjećaju na kute ili astronautska odijela, ali su prilagođeni za zahtjevne pokrete izvođača; dok su istovremeno isti – svaki ima neku svoju posebnost, boju, liniju. Slično je i sa scenografijom, koja je sastavljena od velike, šuplje, konstrukcije kocke, koja u sebi i oko sebe ima i druge modele kocke, ali različitih veličina, debljine brida i materijala.

Odnosi malo i veliko tako su postali samo jedan od elemenata opservacije i komparacije svijeta oko nas; a s obzirom na to da su mladi gledatelji u pitanju, takav postav predstave sam po sebi već otvara ključna razvojna, odgojno-obrazovna pitanja. Kad se unutar jasne i djeci važne tematike pronađe odgovarajući koncept i izvedba, rezultat je ovakva predstava koju će djeca, vjerujem, pamtiti kao dragocjena prva iskustva kazališta.