TEATAR &TD, "KRALJ UMIRE" I MAX TEATAR, "ROMANCA O TRI LJUBAVI"
Koja je vjerojatnost da su se sreli
Počela sam od autorovih biografskih podudarnosti, nastavila s uvjetno postojećom literarnom bliskošću i završila sa sličnom procjenom predstava: dobre namjera i nepotpune realizacije
Objavljeno: 11.26.2021 8:55:41 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Romanca o tri ljubavi" / Staša Schahman

Zanimljive se spoznaje „otvaraju“ kada se komparativno počinjete  baviti ljudima i njihovim djelima. Recimo, doista me iznenadio podatak da su francuski dramatičar Eugen Ionesco (1909.- 1994.) i hrvatski književnik Antun Šoljan (1932.-1993.) preminuli u razmaku od godine dana jer sam Ionesca doživljavala  kao dio književne povijesti, dok sam Šoljana sretala na šetnjama u Rovinju. Do podatka sam došla nakon što sam u kratkom razmaku odgledala njihove drame, Ionescovu Kralj umire (1962.) u režiji i adaptaciji Ivana Planinića (Teatar &TD, 16.10.2021.) i Šoljanovu Romancu o tri ljubavi (1977.) u režiji Marine Kostelac i produkciji Max teatra (Mala dvorana „Lisinski“, 28.10.2021.). Više od biografske slučajnosti začudila me bliskost tih dviju drama jer Ionescov apsurdni izričaj  prilično otvoreno koketira sa Šoljanovom parodijom dramske i pjesničke baštine.

Listajući tekst drame Kralj umire („Ćelava  pjevačica“ i drugi antikomadi, Znanje , 1981.) našla sam replike koje sadržajno i mentalno nalikuju suvremenim novinskim napisima poput „Ništa više nije neprirodno, budući da je neprirodno postalo svakidašnje. Dakle sve je u redu“ (Kralj)  ili „Vojska je paralizirana. Nepoznati virus uvukao se u njezin mozak i sabotira u zapovjedništvo“ (Liječnik) ili „… Da svi drugi kraljevi, ratnici, pjesnici, tenori, filozofi budu zaboravljeni i da samo ja ostanem u svim svijestima. (…) Da mi se vječno mole, da me vječno slave, zazivaju“ (Kralj). Ova tragična komedija, prema   piščevim riječima, opisuje „stupnjeve ljudskog odricanja: strah, želju za životom, tugu, nostalgiju, uspomene i, napokon, rezignaciju.“  U originalu liječnik  je „kirurg, krvnik, bakteriolog i astrolog“ dok ga u predstavi nazivaju „epidemiologom“  što je u današnje vrijeme počelo poprimati pomalo kobno određenje.

Liječnik (Luka Bulović) s obje kraljeve supruge, starijom kraljicom Margaretom (Dajana Čuljak) i drugom „mlađom i slađom“ Marijom (Nika Barišić) kralju Berengeru (Domagoj Janković) najavljuje smrt, najkasnije do kraja predstave. Naime, kraljevstvo se raspada u svim segmentima, a pojava rupe koja se širi dodatno upozorava na skori kraj (izvrsna animacija uvijek domišljatog Ivana Lušičića Liika, ujedno  dizajnera svjetla). Ulogu uzaludne spremačice ima služavka Julija (Anica Kontić), a svojim komentarima i najavama sjajno funkcionira Ivan Pašalić kao Stražar. Zanimljivu scenografiju i standardno šašave kostime i perike maštovito je kreirala Petra Pavičić, a glazbu je skladao Nikša Marinović.

Iako bi tekst trebao biti metafora propasti, gotovo djeluje kao realistična (zastrašujuća) najava, ali mi se čini da mu glumački ansambl nije pristupio dovoljno agresivno. Taj umjereni pristup, posebno pri Kraljevu i Margaretinu monologu na kraju drame,  usprkos spretnog Jankovićeva hodanja po naslonima stolica između gledatelja, „spušta“ tenziju predstave. Kao da je tekst „pojeo“ izvedbu.

Slično se dogodilo i predstavi Romanca o tri ljubavi. Priča je vrlo jednostavna: u vrijeme Križarskog rata u zamku samuju  gospa „zalokotana“  pojasom nevinosti (Helena Minić Matanić) i vjerna službenica (Marina Kostelac) s kapelanom (Pero Juričić) koji uzgaja ruže i čuva gospinu krepost koju ugrožava dolazak mladog kršnog viteza lutalice (Amar Bukvić). Kako bi ostala vjerna mužu, a ipak zadržala viteza u zamku, gospa se s njim druži po danu, dok noći s njim provodi službenica. I naravno da je gospa odmorena i po danu živahna, dok je siroti vitez premoren i zapravo mu više nije ni do čega. Kada on pogiba na posve apsurdan način, obje se žene otruju, a kapelan ih sve troje sahrani ispod grmova svojih ljubljenih ruža… 

Od naslova preko sadržaja pa do ispisanih stihova jasno je da je Šoljan vrlo precizno i mudro parodira poznate dramatičare, pjesnike i književnike pa se lako prepoznaje parafraza famoznog Hamletovog  vapaja „Biti ili ne biti“ koji ovdje poprima gospinu dvojbu „Pasti ili ne pasti, to je pitanje / spavati s njim ili samo sanjati“. Oni koji pažljivo osluškuju, moći će pratiti inačice stihova potaknutih Lorcom i Baudelaireom, odjeke trubadurske poezije protkane duhovitim i lascivnim sadržajem i niz drugih književnih dosjetki...

Kostimi djeluju vrlo raskošno iako je jasno da se radi o domišljatom slaganju slojeva tkanina, dok  jednostavni rekviziti vrlo funkcionalno dočaravaju zamak i ružičnjak (Tihana Ostreš  / Staša Schahman). Posebno su uspjeli glazbeni (Davor Rocco) dijelovi predstave odnosno izvrsni songovi koje pjeva Davor Gobac. Iako se glumci doista trude, ovaj literarni zalogaj bio je izgleda za njih malo prevelik pa umjesto da izvedba pršti od zafrkancije i poleta, oni je izvode tek korektno, gotovo školski.

Eto, počela sam od autorovih biografskih podudarnosti, nastavila s uvjetno postojećom literarnom bliskošću i završila sa sličnom procjenom predstava: dobre namjera i nepotpune realizacije.