Vječno je pitanje treba li kazališnim predstavama prikazivati i komentirati stvarnost ili bi ih se, bez grižnje savjesti, moglo ponekada iskoristiti za smijeh i razigranost?! Velika kazališta mogu udovoljiti objema kategorijama pa se nakon mučnih tema na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku pojavila Shakespeareova komedija San ljetne noći u režiji i adaptaciji Tamare Damjanović (12.11.2021.).

Nejasno je zbog čega mlada redateljica (1987.) nije zadržala originalni naslov San ivanjske noći (A Midsummer Night s Dream) kako  glasi prijevod Milana Bogdanovića (na koji se poziva), tim više što se ne radi o bilo kojoj ljetnoj  noći, već baš o onoj u kojoj se zbivaju razne čarolije. Spomenuta komedija (1594.) smještena je u Atenu i šumu nadomak  Atene a zbiva se „sredinom ljeta“, odnosno u noći ljetnog solsticija (umjesto današnjeg 21. lipnja, radi se o 24. lipnju i povezuje se s rođenjem Ivana Krstitelja) kada ubrano bilje ima ljekovita ili čudesna svojstva, zapaljeni krjesovi štite od zla (i vještica koje se sastaju sa zlim silama), a mladi parovi slave obred plodnosti.

Nadahnuti predgovor Tomislava Brleka (SysPrint, 2000.) govori o izvorima, sadržaju i ozračju ove komedije, ali i o kazališnim običajima u doba Williama Shakespearea (1564.-1616.), pa napominje: „Kako je  svrha dramskog teksta bila izvedba, on bi se za svako ponovno postavljanje redigirao, što je činio ili autor ili koji drugi dramatik.“ Damjanović je to poslušala pa je malo prerasporedila zbivanja i sva ih ostavila u šumi, izbacila je vile, plemićku pratnju, Hermijinog oca i šestog zanatliju, ali je zato nepotrebno dovela dječaka (Nora Čabraja) oko kojeg se posvađao vilinski par (čemu malo dijete noću na pozornici?). Promjene u samom tekstu (osim hvalevrijednih kraćenja) uglavnom su nenametljive (mada uočljive), a neke služe uveseljavanju glumca, poput dosjetke s lutkarskom gestom.

Izgled šume je izuzetan, istinski očaravajući, što nije nikakvo iznenađenje kada se radi o scenografkinji Sheron Pimpi Steiner, a dodatnu čaroliju stvaraju pun mjesec (promjenjivih boja) i strateški raspoređene „svijeće“, za što je zaslužan oblikovatelj svjetla Luka Matić. Nažalost, kostimi, uz izuzetak vilinjeg svijeta (dopadljivi ogrtači) nisu baš uspjeli i doista je neshvatljivo  zašto je kostimografkinja Ivana Živković odjenula mlade parove tako čudno (zgužvane hlače i svilenkaste košulje za mladiće i neodgovarajuća prozirna suknja preko bokserica za Helenu) ili nije pokušala šarolikije odjenuti zanatlije (teško da se tkalac ili krojač ne bi izdvajali od ostalih). Skladateljica Katarina Ranković nesumnjivo ima zanimljivih ideja, ali njezina glazba nije svaki put usklađena sa zbivanjima na pozornici pa usprkos neospornoj kvaliteti ne funkcionira kao dio predstave (barem ne uvijek).

Dakako, ova izvedba Sna nije moj prvi susret s ovom renesansnom komedijom, ali je jedan od boljih, posebno zbog pojedinih uspjelih glumačkih ostvarenja. Redateljičina podjela je na „Vilinji svijet“, „Ljudski svijet“ i „Zanatlije“ što mi nameće pomisao da su ovi posljednji posebna kategorija. Budući da  se oni pripremaju izvesti predstavu Piram i Tizba u čast vjenčanja atenskog vojvode Tezeja (Duško Modrinić) i zaručnice mu Hipolite (Selma Mehić), mogla bih u šali napomenuti kako su glumci most između ljudskog i nadnaravnog svijeta, smjerokazi iz stvarnosti u čaroliju.

Budući da je Shakespeare pisao iz prakse, najbolji dijalozi i najčvršći likovi su napisani upravo za zanatlije, pa je taj dio redovito i najživotniji segment Sna ivanjske noći, što nije bio izuzetak ni u osječkoj predstavi. Inicijator i svojevrsni redatelj odabrane predstave je tesar Dunja kojeg je vrlo uvjerljivo donio Aljoša Čepl (s gitarom i autoritetom). Tkalac Vratilo je najživahniji i najambiciozniji član družine, spreman odigrati sve uloge odjednom, ali će se morati zadovoljiti s Piramom, mada će ga vilenjak Puk (Matija Kačan) opako iskoristiti pretvorivši ga u magarca. Naime, kada su se vilinski kralj  Oberon (Armin Ćatić) i vilinska kraljica Titanija (Sandra Lončarić) posvađali oko vlasništva nad dječakom, Oberon je naredio Puku da začara Titaniju cvjetnim sokom kako bi se ona nakon buđenja zaljubila u prvog stvora kojeg ugleda. Demonski je Puk pretvorio Vratila u magarca (simbol spolne moći i razvrata) i lijepa mu se vila zaljubljeno podala. Ivan Simon je izuzetan u obje uloge: vrckav i dinamičan kao  Vratilo s karakterističnim izgovorom slova „ć“, a blesast i pohotan s magarećom glavom. Vrhunac njegove glume je  grimasa kada provjerava promjene koje doživljava nakon skidanja čarolije, jer iako  nestaju kopita i magareća glava, nestaje i upečatljivo spolovilo (u skladu sa Simonovim  odgovorom na pitanje od kada se bavi glumom: „Dok me doktor gledao na ultrazvuku, ja sam izvodio Hamleta“).

Miroslav Čabraja kao krpač mješina Frula u ulozi Tizbe ponovo je pokazao da je rođeni komičar (podsjetivši da su do 1660. u engleskom kazalištu dječaci igrali ženske uloge) koji na promišljen način, uz minimalna sredstva, postiže odlične  rezultate. Nešto su manje upečatljivi bili preostali zanatlije, Dora Bogdanović i Matko Duvnjak Jović, no vremenom će se uklopiti u družinu.

Ćatić kao Oberon vrlo dobro manipulira i ljudima i svojim vilinskim svijetom, pa kad Puk „pobrka“ osobe (a logično je, jer je ideja sličnosti i zamjenjivosti ljudskih bića temelj ove komedije) cijedeći sok cvijeta zvanog „hir ljubavi“ (maćuhica u predstavi; onog istog kojim je namazao Titanijine oči) u Lisandrove oči (Ivan Ćaćić) pa se on zaljubi u visoku plavokosu Helenu (Ivana Soldo Čabraja), zanemarujući svoju stvarnu izabranicu, crnokosu nisku Hermiju (Antonia Mrkonjić), umjesto u Demetrijeve oči (Antonio Jakupčević), kako bi se on zaljubio u Helenu, koja ga voli. Ovaj unakrsni ljubavni četverokut razrješava Oberon skidanjem čarolije, pa tako mladi parovi napuštaju začaranu šumu u koju su pobjegli Lisandar i Hermija kako bi izbjegli atenski zakon koji prisiljava Hermiju na udaju za očevog favorita, nevoljenog Demetrija. Trčkaranje po šumi, sličnost odjeće obojice mladića (tu je kostimografkinja pogodila, iako i dalje ne vidim razloga za izgužvane jeftine hlače, kada košulje sadrže naznake  višeg staleža!) i opća pomutnja opravdavaju Pukovu zabunu (mada, kakav je to demon koji se može zabuniti?!).

Dok je troje vilinskih bića homogeno po izgledu i načinu ponašanja (s naglaskom na iscrpljujućim Kačanovim trkama; šteta da mu  tehnički uvjeti nisu mogli osigurati letenje), ljudski su parovi pomalo konvencionalni što je čudno jer se radi o mladim, zaljubljenim bićima. Nema tu nekog ushita i sve se temelji na  vrisci  ili prezrivom pogledu pa se pitam je li se dovoljno promišljao taj segment, jer je glumačkog potencijala bilo. Također nisu neki naročiti trag u samom zbivanju ostavili niti inicijalni supružnici (na kraju uz njih imamo još dva vjenčanja) osim Hipolitine ljupke scenske pojave (i nezadovoljstva izvedbom zanatlija) i pomalo nezgrapnog Tezeja, no oko njih se niti autor nije pretjerano namučio.

Vraćam se na Brlekov predgovor jer sam tamo našla dnevnički zapis Samuela Pepysa (1633.-1703.) koji je predano vodio dnevnik (1660.-1669.) o raznim javnim (bio je mornarički administrator i član Parlamenta) i privatnim događajima pa kako je gledao Shakespearova djela, zapisao je 29.9.1662. u svoj dnevnik: „Gledali smo San ivanjske noći što nikada prije nisam gledao, niti ću ikada gledati ponovo jer to je najneduhovitiji i najbedastiji komad što ga u životu vidjeh. Vidio sam, priznajem, nešto dobrog plesa i nešto lijepih žena i to mi je bilo sve zadovoljstvo.“  U svakom slučaju, njemu je Puk energičnije trebao poručiti: „Ne budite zle nam volje / drugi put će biti bolje. (….) Plješćite nam, pa će sve / popravit se mane te.“ Pepysa sam navela jer me je jako razveselila njegova izravna kritika pa kako sam i sama sklona takvoj, rekla bih da je predstava San ljetne (ivanjske) noći u osječkom HNK vjerojatno na dobrom putu da, mimo mojih zamjerki, stasa u omiljenu kazališnu predstavu.