Kazališne predstave o stvarnim (poznatim) ličnostima mogu biti biografske (onda publika uspoređuje činjenice s interpretacijom) ili problemske potaknute ponašanjem i utjecajem izabrane osobe  pa se u predstavi naslovljenoj Coco francuskog dramatičara Bernard-Marie Koltèsa u režiji Senke Bulić i produkciji Kazališta „Hotel Bulić“ (KUC Travno, 16.1.2024.) moglo očekivati oboje. Mada je zagrebačka publika imala prilike vidjeti neke Koltèsove (1948.-1989.) drame, ova nije prije izvođena (prijevod Gordana Popović Vujičić), ali usprkos naslovu, ne prikazuje život modne dizajnerice Gabrielle Bonheur „Coco“ Chanel (1883.-1971.), iako je ovaj bio doista buran. Početak njezina života nije obećavao: od malena je bila prepuštena samoj sebi pa živi u samostanu gdje je naučila šivati, a potom pjeva po kavanama (ne baš uspješno) i stječe nadimak koji kasnije promovira u osobno ime. Imućni prijatelji, spretnost i zanimljive modne ideje (luksuzna odjeća mora biti komforna, obavezni su „mala crna haljina“, parfem i bižuterija, korištenje tkanine jersey) osiguravaju joj ulazak u svijet mode. Imala je bogat ljubavni život, ali su joj Francuzi nevoljko oprostili vezu s njemačkim diplomatom u Parizu za vrijeme rata (uz izraženi antisemitizam i optužbe za špijunažu). No rehabilitirana je zahvaljujući blagonaklonosti uvaženih političara.

Koltès se kroz tri fragmenta bavio odnosom između ostarjele Coco i njezine sluškinje Consuelo: u prvom Coco kori Consuelo zbog koketiranja pomoću šminke i visokih potpetica, u drugom Coco uviđa svoju bespomoćnost bez Consuelo, što ova koristi kako bi poboljšala svoj podanički položaj i napokon naznaka suradnje između dviju žena, prošle i sadašnje. U predstavi su obje uloge udvojene: plesači Branko Banković i Vlasta Rittig utjelovljuju ostarjelu Coco dok glumci Ružica Maurus i Vid Ćosić (i donekle Eva Zlovolić) interpretiraju mladu Consuelo. Ulaskom u dvoranu zatičemo dugi stol prekriven hranom i pićem (scenograf Tomislav Ćurković, autori umjetničke instalacije „Stol izobilja“ Alma Trauber i Dean Zlovolić, dizajn svjetla Tomislav Maglečić) na kojem stoje Maurus i Ćosić, odjeveni u bijele kombinezone (Oliver Jularić) lagano se mičući dok se neprestance ponavlja  pjesma You Don't Own Me (John Madara, David White, 1963.) u izvedbi Lesley Gore (1946.-2015.). Plesnim koracima prizoru se  pridružuju Rittig u baletnoj haljini i Banković u gaćicama i nakon što se Consuelo (u dvostrukom izdanju) našminka jarko crvenim ružem i prodefilira u „štiklama“, Banković  svadljivo govori o takvom ponašanju, pri čemu se, osim negodovanja zbog samog čina, može prepoznati zlovolja starice prema mladoj ženi, poslodavke nad službenicom i u konačnici strah od nemoći. Prkos kojim Maurus  pjeva Ne posjeduješ me pokazuje da Consuelo, društveno inferiorna, ali tjelesno superiorna, nije više spremna slušati zanovijetanja. Nižu se prizori, u isti mah lijepi i strašni, u kojima razmazani ruž, poput krvavih mrlja, prlja bjelinu odjeće,  žderanje razara raskošno aranžirani stol, invalidska kolica su jedini vid kretanja, a sve vodi tamo od kuda se nitko ne vraća.

Posebnost ove predstave je „čitanje“ odabranog predloška jer se sukob starosti i mladosti, bogatih i njima podređenih mogao dati sasvim „jednostavno“, s dvije glumice, kako se to najčešće čini. Bulić je očekivano odlučila ispreplesti nekoliko razina, pa svatko može posegnuti za bliskom (ako ništa, uživati u slikama i pjesmi), iako nisam sigurna da razumijem zašto je odabrala plesače ako je htjela zamjetnu verbalnu dionicu (nije uvijek besprijekorna). No, svakako bih izdvojila plesnu eleganciju Vlaste Rittig i glumačku superiornost Ružica Maurus (grimase, pokret, pjevanje).

Predstava Coco pokazuje da većina zanimljivih predstava stasa na nezavisnoj kazališnoj sceni – nije važno jesu li besprijekorne ili ne, ali se u izvedbama vide istraživanje, promišljanje i dobra volja („ma koliko šutjeli o tome“).