Intenzivno obilazeći brojna zagrebačka kazališta i čekajući početak predstava uočila sam pomalo neobičnog mladića kojeg su svi poznavali i srdačno ga pozdravljali. Zanimalo me o kome se radi, jer se oni (mi) koji redovito prate kazališnu   produkciju, počinju doživljavati kao zavjerenička skupina na tragu šahovske krilatice „gens una sumus“ (lat. jedan smo narod ili u prenesenom značenju ista smo obitelj). Jednog sam jutra (28.10.2021.) otišla u kazalište Mala scena da bih pogledala predstavu Aut Paška Vukasovića (ujedno redatelj predstave) i dramaturginje Ivane Vuković i na pozornici sam, uz glumce Ivu Šimić Šakoronju i Luku Bulovića, ugledala gore spomenutog vjernog gledatelja za kojeg sam saznala da se zove Matej Španović.

Vukasović je glumac čija je sklonost ispitivanju društvenih  fenomena već iznjedrila izvanrednu predstavu Huligan o navijačkoj  supkulturi, pa sam iz naslova Aut naslutila da se radi o nečemu „izvan“ struje. Predstava se bavi neurološkim poremećajem poznatim pod lakonskim imenom autizam koji se najčešće očituje kao poteškoća u ponašanju i komunikaciji,  u nepostojanju određenih vještina ili u pojavi nekih tikova. U konkretnom slučaju, Španović ne barata matematičkim vještinama, ali zadivljuje poznavanjem podataka iz područja filma i kazališta. Njegov je govor tek s naznakama nesigurnosti, a korištenje mikrofona u predstavi je samo olakšavajući element koji usput može djelovati kao obilježje „malo drugačije“ osobe.

Priča o autizmu potaknuta je samim Matejom, ali se oslanja na roman Marka Haddona Neobičan događaj sa psom u noći  u kojem dječak istražuje ubojstvo psa. Nakon početne scene u kojima se trojac igra pogađanja filmova, u čemu Matej očito dominira, pratimo situaciju između Mateja i njegovog oca (Bulović) koja karakterizira opći odnos ljudi prema malom „čudaku“ – nitko ga ne uzima ozbiljno, pa tako otac uopće ne reagira na Matejevu izjavu da u parku leži otrovan pas. Nakon  neuspjeha s ocem, Matej odlazi k susjedi (Šimić Šakoronja) koja ga također „ne doživljava“, ali ipak pristaje otići s njim do parka i tamo otkriva da je otrovan njezin pas. Policijsko ispitivanje (Bulović) uključuje Mateja i trojicu dječaka iz publike (odlično su se snašli) i po završetku komično intonirane istrage, policajac zaključuje da je Matej krivac. Budući da Matej zbog svojeg poremećaja ne može lagati, susjeda Ines mu vjeruje kada on negira ubojstvo psa. Šokantan je identitet ubojice, ali susjeda ipak odlučuje da ga neće prijaviti policiji i da bi se razriješila dvojba je li prešućivanje istine isto što i laž, diskusija seli u gledalište.

Zanimljivom pričom i ležernim iznošenjem podataka o autizmu predstava izbjegava zamke „poučnih “ predstava, pa zahvaljujući duhovitom tekstu i dinamičnim glumačkim izvedbama lako prelazi „rampu“. Možda zvuči grubo, ali ne pamtim kada sam Luku Bulovića gledala tako nadahnutog i posvećenog, što mi nameće ideju da je glumčevo poslanje otkrivanje novih spoznaja (zvuči prosvjetiteljski, ali gdje mladi mogu učiti o ljudima i životnim situacijama kada su škole svaki čas nedostupne?!). Prvotno me malo prestrašila bujica riječi kojom su Bulović i Šimić Šakoronja zasipali Španovića, ali sam brzo shvatila da njih dvoje točno znaju što i kako treba, jer se Matej, za razliku od mene, nimalo nije uznemirio i samo je nastavio svojim (glumačkim) putem. Budući da je suština ove predstave prijenos određene ideje, naglasak je na glumcima, pa je scenografija svedena na tri oslikana sanduka (Jelena Kovačev), odjeća prilagođena i jednostavna (Lucija Prstec Smolčec), a glazba nenametljiva (Matija Antolić).

Izjava policajca „mali je čudan“ nije bila samo tvrdnja nego i optužba, jer onaj tko je, po nekim ustaljenim kriterijima „čudan“, dakle drugačiji, odmah je sumnjiv, pa je zaista  hvalevrijedna ideja da se kazališnom predstavom tome pokuša suprotstaviti. Hrabra je odluka u glumački ansambl uvesti osobu koja ne glumi „poremećaj“ nego ga dobro poznaje, ali ono što se u cijelom projektu meni učinilo najljepšim jest uzajamno djelovanje Španovića i njegovih   partnera: on je u njima raspirio njihove zapretane glumačke strasti, a oni su u njemu potaknuli osjećaj pripadnosti. I nisam bila jedina koja je šmrcala na završetku predstave!