Programska suradnja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i 31. Muzičkog biennalea Zagreb iznjedrila je operu Posljednji intermezzo skladatelja Berislava Šipuša temeljenu na životu književnika Janka Polića Kamova u režiji Marine Pejnović (osvrt na reprizu 30.9.). Autori libreta su redateljica Pejnović i dramaturg Ivan Penović, a svaki čin opere smješten je u jednom od lučkih gradova u kojima je Kamov boravio: od rodne Rijeke (1886.), preko Genove i Marseillea do Barcelone u kojoj je preminuo(1910.).
Životopis je prikazan preko pojave četiri jahača apokalipse od osvajača u Rijeci (ljubavna veza s Kitty završava njezinom udajom za drugoga) preko gladi u Genovi (prikaz radničkih prosvjeda) i rata u Marseiellu do bolesti odnosno smrti u Barceloni, a osim Kamova slušamo stihove još trojice pjesnika. Odabir pjesnika (grad odlikuje govorno područje) preklapa se s njihovim tragičnim smrtima: Cesare Pavese (1908.-1950.) i Paul Celan (1920.-1970.) su počinili samoubojstvo, Federica Garciju Lorcu (1898.-1936.) su pogubili frankisti i ne zna se gdje mu je grob, kao ni Kamovu.
Iako su ideja i provedba prilično jasne, obilje govorenog i pjevanog materijala ne prati se baš lako jer su više naznaka i slutnja nego priča, a povremeno se čak ne razabiru najbolje (usprkos natpisima). Naznaka da se radi o poluscenskoj izvedbi trebala bi opravdati hodanje likova po konstrukciji nalik skeli (Liberta Mišan) na kojoj ne dolazi do istinske komunikacije među likovima. Spomenuta konstrukcija je u prednjem djelu pozornice, dok se orkestar s autorom-dirigentom nalazi u drugom planu, a zbor se samo čuje.
Odjeća ženskih likova Kitty (Stefani Pijetlović), Ciganke (Dubravka Šeparović Mušović) i nezakonitog djeteta (Mia Negovetić) prepoznatljiva je i funkcionalna (Tea Bašić Erceg), dok kod muških likova (Matej Predojević Petrić, Jurica Jurasić Kapun i Luka Ortar) manje dolazi do izražaja, posebno zato što ih djelomično prekrivaju inače odlične video projekcije (Ivan Lušičić Liik). Samog Kamova govorno interpretira Karlo Mrkša u čemu se dobro snašao, mada zapravo izostaje odnos s ostalim protagonistima.
Iako bismo operu mogli opisati kao kratku (80 minuta) i komornu, zbog povremene zbrke na sceni je prilično naporno pratiti tekst i prepoznati odnose i mada su interpreti odlični, meni se predstava doima pomalo konfuzna. Ono što mi se, nezavisno od iznesenog, doista vrlo svidjelo jest sama Šipuševa glazba, pa ako je svrha bila dobiti novo glazbeno djelo, onda je postignuta. Imamo ga.