Dramaturg i dramski pisac Ivor Martinić (1984.) vrlo je brzo „prepoznat“ u kazališnom svijetu, a može reći da je 2010. bila godina njegova „prepoznavanja“ jer mu je u tri države, na pozornicama prestižnih kazališta, postavljen dramski tekst  naslovljen Drama o Mirjani i ovima oko nje: u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu (18.2.) s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi (drama je, navodno, za nju pisana) i u režiji Ive Milošević, u Mestnom gledališču  ljubljanskom (4.3.) u režiji Dušana Jovanovića gdje je kao Mirjana nastupila Judita Zidar i napokon u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb (15.10.) u režiji Anje Maksić Japundžić s Almom Pricom kao naslovnim likom. Kasnije su Mirjanu postavljali na drugim pozornicama i kao radio dramu, pa je bilo pitanje trenutka kada će je ekranizirati…

Na 68. Pulskom filmskom festivalu Martinić je dramu pretvorio u filmski scenarij, a redatelj Zrinko Ogresta u film Plavi cvijet (vjerojatno zato jer  Mirjana voli plavu boju) s Vanjom Ćirić kao Mirjanom (20.7.2021.). Film je  bio nagrađen kao najbolji po mišljenu Ocjenjivačkog suda kritike i  Ocjenjivačkog suda hrvatskog programa, dok su Ogresta za režiju i Ćirić za glavnu žensku ulogu nagrađeni Zlatnim arenama. U skladu s filmskim medijem, drama prati sve rukavce Mirjanina života, pa tako osim njezina odnosa s majkom Violetom (Anja Šovagović Despot) i s kćeri Veronikom (Tea Harčević) pratimo bivše i sadašnje muškarce, prijateljice i svakodnevicu. Iako intiman u svojoj temi i miran u svom načinu, film ne postaje dosadan, prije svega zbog fantastične, premalo poznate Vanje Ćirić, inače članice zagrebačkog kazališta „Komedija“.

Slučajno ili ne, uoči listopadske distribucije filma, u Polukružnoj dvorani Teatra &TD Martinić se prihvatio režije  svoje Mirjane (29.9.2021.), pri čemu je „izbacio“ sve likove  osim ključnih (Mirjana, Violeta, Veronika) tako da glumice Ivana Krizmanić, Maja Posavec i Marina Redžepović tumače naizmjence sve tri žene. Polukružna dvorana sugerira intimnost ne samo među likovima nego i odnos publike prema njima pa iako počinje kao čitaća proba (glumice se predstavljaju pravim imenima i navode svoje godine, kao i razlog dolaska; sjedaju oko stola odjevene u svoju odjeću), glumice ubrzo „ulaze“ u likove i „uniformiraju“ se odjenuvši kućne ogrtače („šlafroke“), a osim tekstom, početnu poziciju potiru premještanjem oko stola i tako neprestance  uspostavljaju novi karakter pojedinog lika.

Iako je drama intimnija od početno (2007.) napisane verzije, kroz razgovore Mirjane i njenih bližnjih saznajemo sve o njihovim željama i nadama, nemogućnostima i propalim namjerama. Budući da likovi zamjenjuju svoje fizičko mjesto i psihološki profil, uskoro nam prestaje biti važno koja od glumica interpretira koju ulogu, jer Mirjana prihvaća „ove  oko nje“ mada je i dalje posve sama – početna i završna didaskalija prikazuju Mirjanu koja sjedi, puši, živi dok „u pozadini svira neka lagana glazba“ (autorica glazbe Maja Posavec).

Tekst, čini mi se, nije pretrpio neke suštinske promjene u odnosu na original osim brisanja likova (muških i njima pridruženih žena) i dopisivanja privatnih podataka glumica (a čini mi se da su dodani neki suvremeni pojmovi) pa se zapravo pitam zbog čega se Martinić upustio u režiranje?! Doduše, pojavio se on svojedobno (2019.) na pozornici Kunst Teatra s Majom Posavec i Pavlom Vrkljanom u svojoj drami   Bilo bi šteta da biljke krepaju, pa se iz meni nepoznatih razloga pridružio nizu dramaturga-redatelja kojima je počelo obilovati hrvatsko kazalište.

 Osim što mi je bilo drago vidjeti zajedno ove tri zanimljive glumice i podsjetiti se na Dramu o Mirjani…, nisam sigurna da sam na ikoji drugi način „profitirala“ gledajući ovu predstavu.