UO DIVAN TEATAR, "OTOK", DE FACTO, "PERSONA", KUNST TEATAR, "ŠKOLJKA ŠUMI"
Slutnja mora
Gledajući žanrovski različite predstave, u njima ponekad prema nekom čudnom načelu, uočavam zajedničke elemente, pa sam u autorskom projektu 'Otok', performansu 'Persona' i monodrami 'Školjka šumi' uočila određenu povezanost s morem
Objavljeno: 11.10.2021 11:27:33 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Otok" / Divan teatar

Suradnja UO Divan teatra (KNAP, 13.10.) sa zadarskom slikaricom Anom Kolegom (1975.) i prisjećanje na čuvenog skladatelja tanga i virtuoza na bandoneonu Astora Piazzollu (1921.-1992.) iznjedrila je multimedijalni projekt Otok. Otok je nešto drugo koji povezuje sliku, ples i pjesmu. Sam pojam otoka ovdje ne znači morem okruženu kopnenu jedinku čiju zemljopisnu pripadnost Dalmaciji dočaravaju povješane plahte (koje istovremeno služe kao platna za projekciju Koleginih ilustracija), nego predstavlja emotivnu oazu dvoje ljudi (kako sugerira nastavak naslova).

Mladi par (Vini Jurčić i Vid Ćosić) svoje ljubavne uspone i padove prikazuje svakodnevnim poslovima i povremenim plesnim nastupima (koreografkinja Vini Jurčić). Bez vidljivog opravdanja u njihovu se rutinu „uvlači“ Ana Kolega pjevajući Piazzolline napjeve uz  pratnju gitarista Darka Horvata. Osim što pjeva, Kolega se brine i oko vizualnog djela predstave pa mijenja folije s ilustracijama i crtajući objašnjava ono o čemu glumci govore. Iako su pojedini segmenti  predstave zgodni, cjelina pati od dramaturške manjkavosti, a kako nema izvedbenih ili emotivnih pomaka, usprkos dobrih namjera, postaje monotona.

Njemačka plesačica i koreografkinja Isabelle Schad (1970.) osmislila je u suradnji s vizualnim umjetnikom Laurentom Goldringom predstavu Persona (ZPC, 14.10.) kojom je u Zagrebu počeo trodnevni Dance Inn, pop-up festival usmjeren na suvremenu plesnu i izvedbenu umjetnost i live art u organizaciji kazališne skupine „de facto“. Uz dizajn zvuka Damira Šimunovića i svjetla Emme Juliard, odjevena u neobičnu sivu odjeću (Michael Sontag, L. G., I. S.) Schad nudi materijalizaciju pojma „persona“: osoba, maska, identitet ili kako sama kaže, radi se o „predstavljanju lica putem ruku dok  se na ostatak tijela može zaboraviti.“ Iako izvođačica u punoj tjelesnosti stoji na praznom podiju, ubrzo zaboravljamo na nju kao biće i usredotočujemo se na rad ruku koji stvara najrazličitije „face“: morske životinje (kraci lignje), nepoznata čudovišta (barem tako djeluju), erotski asocijativne slike (spolni organi) i slično.

Dakako, gledatelj ovoj predstavi može pristupiti na dva načina: ustrajati na prepoznavanju  lica i lika koji naočigled nastaju, traju i nestaju ili se prepustiti ugodi laganog i neopterećenog praćenja ponuđenih promjena. Ma kakvu odluku donijeli, nećete pogriješiti jer ovaj put ne vrijedi „nomen est omen“ (lat. ime je znak; schad  njem. sram).

Školjka šumi (Kunst Teatar, 18.10. 2021.) središnji je dio trodijelnog romana Slobodana Novaka (1924.-2016.) Izvanbrodski dnevnik (1977.) u kojem se ovaj izuzetni književnik na alegorijski i ironijski način obračunava s glupošću počevši  kritikom političkog sustava u opisu nasukavanje trajekta (Jednosmjerno more) preko propitivanja identiteta (Školjka šumi) do groteskne situacije ukopa u tuđi grob (Nekropola), pa je prvi dio romana vezan uz pokušaj odlaska s Otoka, treći uz povratak na Otok, dok se središnji (drugi) dio zbiva u vlaku.

Funkcionar Sirena sprovodi nepoćudnog Magistra (in farmacia) u poznatu zagrebačku umobolnicu Vrapče, ali nakon što Magistar Sireni otuđi dokumente (tvrdeći da ih je bacio u zahodsku školjku), počinje ga plašiti mogućom zamjenom identiteta odnosno da umjesto njega, Magistra, u bolnici mogu zadržati Sirenu. Dragan Gligora u analizi Novakovog romana (Umjetnost riječi broj 63, 2019.) u toj  nemogućnosti pouzdanog utvrđivanja identiteta prepoznaje komediju  zabune, dapače elemente vodvilja. Budući da je Novak istinski umjetnik riječi, osim naslućene zamjene na sadržajnoj razini, nalazimo višestrukost u značenju riječi pa tako školjka može biti ljuštura morske životinje, dio uha ali i dio sanitarne opreme, dok imenica „sirena“ podjednako ukazuje na sustav za uzbunjivanje i na bajkovito morsko biće. Potaknuta nastupom Maruške Aras (predstava je premijerno izvedena prošlog ljeta na zadarskom Festivalu Nosi se) posegnula sam za Novakovim romanom kako bih adaptaciju (M. Aras, H. Korbar) usporedila s originalom i mogu sa zadovoljstvom ustvrditi da je osmišljena na Novakov način: za spoznaju valja uložiti trud i vrijeme.

Na pozornici ispunjenoj maglicom i uz zvuk brodske sirene stoji osoba nama okrenuta leđima, odjevena u bluzu s dugmićima i kragnom  (Katarina Perić) identičnog izgleda kakav bi imala da se radi o prednjem dijelu (što se potvrđuje kada se osoba okrene prema publici), tako da se već „na prvi pogled“ naslućuje neka dvojnost. Prvih nekoliko minuta predstave odgovara početku romana koji prikazuje trajekt zarobljen maglom u luci, pa mi nije jasan takav uvod jer se sve ostalo zbiva u vlaku. Jednostavnim scenskim rješenjima (promjenom glasa i grimasa, uz glazbu Stanka Juzbašića) Aras prelazi iz lika Magistra u lik Sirene i natrag (osobno bih voljela da je malo preciznija i jasnija, ali ne mogu poreći da i ovakav „klizeći način“ ima određenog šarma). Predstava nije samo vješti  prikaz ironijskog svjetonazora nego ujedno podsjeća publiku na vrhunskog autora koji je zbog „svoje težine“ široj publici pomalo nepoznat, pa bih zbog toga Marušku Aras svrstala među one kojima gluma nije samo profesija nego prije svega  poziv.