DK GAVELLA U CKT-U: "ČOVJEK JASTUK"
Priče opasne po život
Mučne spoznaje o ljudskoj prirodi i zastrašujuća atmosfera čine ovu predstavu pomalo pretjeranom, a glumci, iako zanimljivi, ostaju 'zarobljeni' u svojim likovima
Objavljeno: 11.4.2021 2:58:59 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čovjek Jastuk" / Hrvoje Zalukar

 

Dramsko kazalište „Gavella“ je nakon zemljotresa početkom proljeća 2020. postalo (ne svojom voljom) putujuće kazalište, pa se svaka predstava izvodi u drugom zagrebačkom prostoru (pri tome nitko ne pita glumce koliko ih to frustrira i koliko je određeni prostor prikladan za neku predstavu). Početak kazališne sezone 2021./22. obilježila je predstava Čovjek Jastuk britanskog pisca Martina McDonagha u režiji Vanje Jovanovića u Centru za kulturu Trešnjevka (osvrt na prvu reprizu 18.9.) koja donosi mučnu priča o obiteljskom nasilju, opasnoj književnosti, dvojici braće i dvojici policajaca.

McDonagh (1970.) je u hrvatski kazališni prostor zakoračio predstavom „Ljepotica iz Leenanea“ (1996.) u režiji Ivice Šimića godine 2001. na Maloj  sceni (Zagreb), nakon čega je ova drama postavljana u još nekoliko drugih kazališta. Dramu The Pillowman (2003.) je pod originalnim naslovom na Scenu  „Gorica“ (Velika Gorica) 2009. postavila redateljica Saša Broz u prijevodu Nore Krstulović. Na hrvatskom jeziku naslov drame varira od Čovjek Jastuk („Čovjek jastuk“), Čovjek od jastuka do Jastučara, a DK „Gavella“ je posegnulo za ovim prvim.

Na pozornici, iznad rabljenog namještaja i ležaja na podu, dominiraju kuke nalik mesarskima (Vanja Jovanović, Marita Ćopo) na koje se vješaju koverte ispunjene perjem, pa kada se perje razleti, ne samo da upućuje na strukturu jastuka, već  na krhkost ljudskih spoznaja i života. Katurian K. Katurian (Živko Anočić) je pisac morbidnih priča prepunih zlostavljanja i ubojstava za koje se ne zna precizno jesu li potaknute  umišljajem, stvarnim zbivanjima ili same predstavljaju poticaj za opake zločine. Naime Katurian sluša kako roditelji muče njegovog mlađeg, djelomice retardiranog brata Michala (Nikola Baće) i počinje pisati mračne priče. Kad otkrije da su roditelji fingirali nasilje, Katurian odlučuje bratu čitati priče, ali se u stvarnosti počinju zbivati zločini opisani u pričama…

Po braću dolaze Tupolski (Sven Šestak) i Ariel (Franjo Dijak) i po načelu „dobrog “ i „lošeg “ policajca pokušavaju otkriti veze između priča o zločinima i samih zločina, odnosno upletenost braće u zločine. Zlostavljanje policajaca izmjenjuje se s pripovijedanjem priča i odjednom svaka opcija postaje moguća pa svatko od njih četvorice može biti pomalo zločinac  i pravednik, rukopisi utječu na stvarnost i obrnuto, nitko nije sasvim „normalan“ niti posve poremećen.

Mučne spoznaje o ljudskoj prirodi i zastrašujuća atmosfera čine ovu predstavu pomalo pretjeranom, a glumci, iako zanimljivi, ostaju „zarobljeni“ u svojim likovima. Predstava mi snažnije djeluje kao prikaz uzajamnog utjecaja književnosti i stvarnosti (od izjave „Rukopisi ne gore“ Mihaila Bulgakova do Gorana Vojnovića koji tumači policiji da pisac nije odgovoran za ono što govore njegovi likovi) negoli kao propitivanje položaja pojedinca u totalitarizma. Pitam se zašto?