Predstava Razbijeno djetinjstvo u izvedbi autora Vanje Čiče i Lorenca Tolića (uz tehničku asistenciju Andrije Krištofa i Marijana Kuzmičića) završni je ispit iz lutkarstva treće godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (mentorice Maja Lučić, Tamara Kučinović), a posjetitelji 54. PIF-a (Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 17.-23.9.2021.) mogli su je pogledati kao dio popratnog programa pod nazivom „Oni koji dolaze“ u prostoru Kulturno informativnog centra (19.9.).
Premladi da bi sami bili suvremenici ratnih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća, Čiča i Tolić su posegnuli za motivima iz zbirke dječjih sastavaka, pisama i priča sakupljenih u knjizi I mi smo sudionici rata napisanih tijekom rata u Slavonskom Brodu.
Mjesto zbivanja jest podrum obiteljske kuće u kojem su za vrijeme rata zajedno sa susjedima boravili Karlo / Tolić i Marija / Čiča, brat i sestra, a kada su nakon dvadeset godina odlučili prodati kuću, vratili su se da ga očiste. U prašnom podrumu (sjajno odabran i prilagođen prostor KIC-a) premeću razne predmete (igračke, kućanske aparate, odjeću) i pri tome se prisjećaju svojeg davnašnjeg boravka, ali proizlazi da se njihova sjećanja razlikuju: Karlu je to bilo doba igre, Mariji uzastopnih trauma. Bezazleni zvukovi odjednom poprimaju zlokobna obilježja (na primjer krčanje starog radija nalikuje zvuku metaka) što ih vraća u prošlost protkanu strahom i ujedno budi sjećanja na ljude kojih više nema…
Trešnjom polica i prevrtanjem staklenog posuđa (Krištof, Kuzmičić) izuzetno je sugestivno dočarano bombardiranje (zagrebačka se publika istovremeno s velikom nelagodom prisjetila potresa), epizoda s mrljom kave na tepihu (majčina reakcija na očev boravak na bojišnici) potresno je prikazala tugu, a udaranje glavama igračaka, medvjeda i miša (zamjenski likovi Marije i Karla) o zid je, meni osobno, najstrašnija scena očaja koju sam ikada vidjela u nekoj kazališnoj predstavi… Postoji tu još čitav niz snažnih i silno sugestivnih slika o danima provedenim u podrumu, a njihovo „oživljavanje“ pokazuje da ih se protagonisti nisu nikada oslobodili.
Vanja Čiča i Lorenco Tolić su bez pretjerivanja, ali vrlo predano, mudro i emotivno dočarali jednu užasnu situaciju. Srećom, predstava završava optimistično, jer Karlo i Marija najavljuju povratak, uvjereni da će kroz čišćenje podruma pročistiti vlastite emocije. Ako je odlika dobre kazališne predstave da nas uvuče u ponuđenu situaciju (bez obzira na osobno iskustvo), onda bih ja „Razbijeno djetinjstvo“ bez dvojbe uvrstila među dobre predstave. Iako te noći nisam baš najbolje spavala – medo je i dalje presnažno udarao glavom o zid.