Došavši u Gradsko kazalište lutaka Rijeka na predstavu Srce veće od mene samog autorice i redateljice Tamare Kučinović i dramaturga Nikše Eldana (24.9.2021.), dobila sam pozivnicu na kojoj je pisalo: „Drage životinje, dođite na proplanak, danas popodne. Važno je! Vaš Ursa“. Na kraju se nalazio otisak šape, medvjeđe šape. Jer, Ursa je medvjed čije je „srce kao kuća“ i koji u tu „kuću“ poziva sve one oko sebe koji su tužni, uplašeni i usamljeni.
U svojim predstavama Kučinović likove oblikuje filigranski krhko, uspostavljajući među njima takve odnose da malo tko nakon njezinih predstava ostaje emotivno neokrnjen. Za razliku od većine njezinih prijašnjih predstava, ova nije lutkarska, nego dramska s likovima iz životinjskog svijeta, ali ono što je i dalje nepromijenjeno jest potreba da se ispriča i poruči nešto važno. Ovaj put se priča posredno odnosi na situaciju u kojoj smo se svi zatekli i podnijeli je manje ili više uspješno, a to je imperativ fizičke odvojenosti.
Izoliranost kao posljedica pojave globalne zaraze na mnogima je ostavila traga, pa pošto medvjed Ursa (Zlatko Vicić) spozna veličinu svojeg velikog, mekanog, toplog medvjeđeg srca, odlučuje ugostiti svoje šumske susjede: zeca (David Petrović), soba (Tilen Kožamelj), ježa (Almira Štifanić), tvora (Andrea Špindel) i zmiju (Petra Šarac). Međutim, svima njima se jednom nešto ružno dogodilo što ih je učinilo nepovjerljivim i zato se ne usuđuju ući u njegov dom. Jedino zmija prihvaća poziv, ali želi sve promijeniti i dok sa zecom razbija Ursin dom (svoju destruktivnost opravdava vlastitim „slomljenim srcem“) ostali raznose njegove stvari. Ursa je zgrožen i nesretan (iako je pozornica prazna, jasno nam je da je sve polomljeno jer su Petrović i Šarac vrlo sugestivno dočarali svoj razbijački pohod), ali se pojavljuje mrav (Damir Orlić) koji ga tješi i nakon što obiđe sve životinje, Ursi vraća stvari. „Popravi dom / srce za sebe“ sugerira mrav Ursi, ali ga ovaj pita „što da radim sam?“. I odlučuje čekati. I biti strpljiv. I doista, svi se… Dakako, očekivano…
Odjeveni u sivu ili crnu pomalo bezličnu odjeću i okruženi s malobrojnim „starinskim“ (vidljivim ili zamišljenim) stvarima (Alena Pavlović) uz glazbu Ivane Đula i Luke Vrbanića, glumci dočaravaju likove koji se mijenjaju podvrgnuti neuobičajenim životnim uvjetima. Iako je ideja jasna (zagrljaj spašava), glumci uvjerljivi, a atmosfera prijemčiva, nedostajala mi je određene cjelovitost i zaokruženost predstave. Kao da se zastalo na trenutak da se još nešto zausti… A moram priznati, ne znam što?! Možda mališani znaju.