22. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat trajao je ove godine tri dana (23.-25.7. 2021.) i svake su večeri izvedene po tri predstave. Posljednja predstava prve večeri (kaštel Grimani, 23.7.) bila je Prostor za revoluciju u koreografiji Isidore Stanišić i izvedbi Bitef Dance Company iz Beograda. Spomenuta plesna skupina utemeljena je 2009. pri Bitef teatru koji od 1989. njeguje i širi avangardne kazališne  ideje BITEF-a, Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala (1967.).

Premijera predstave bila je 2018., a poticaj za nju bila je stogodišnjica Oktobarske revolucije odnosno propitivanje  tekovina svih revolucija čije su težnje bile bolji život i pravednije društvo. U pratećem tekstu koreografkinja Stanišić  tvrdi kako je „lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“, a društvenu solidarnost opisuje kao „maglovitu  nostalgiju“ pod čime podrazumijeva iznevjerena politička očekivanja.

Ono što odlikuje predstavu, osim sjajnih izvođača (Ana Ignjatović Zagorac, Tamara Pjević, Miona Petrović, Nataša Gvozdenović, Nikola Živković, Vladimir Čubrilo) i izuzetne glazbe (Darja Janošević), jest pametna, zaokružena  dramaturgija (Igor Koruga) i ubojita satira. Pogled na scenu bio je isprva pomalo zbunjujući jer je umjesto čvrste (plesne) podloge pozornicu prekrivao veliki madrac presvučen cvjetnim uzorkom i s brojnim porazbacanim jastučićima.

Dok smo čekali izvođače, došlo je  do komešanja točnije protesta posjetiteljice zbog lošeg mjesta u gledalištu… Ogorčena što je umiruju (organizatorica) i što usprkos raznim nepravdama stalno mora šutjeti, pozvala je na pobunu druge gledatelje. Budući da je to trajalo prilično dugo i glasno te da se nekolicina vrlo spremno odazvala, ubrzo je postalo jasno da je to zapravo početak predstave. Plesači su, „spremni“ za revoluciju, iz početka bili naglašeno žustri, no ubrzo su se „umorili“ i prilegli, a kada bi netko slučajno spomenuo  revoluciju odmah bi se sam/sama (ili ga drugi) ušutkao prekrivajući usta jastukom.

Osim vrhunske kondicije i odlične plesne tehnike, izvođači su se sjajno snalazili u verbalnom djelu, pa su naglašeno duhovite „upute za revolucionarne promjene“ bile izvanredno  uklopljene u cjelinu. Tako je, recimo, borbeno savijanje šake umjesto u prijetnji ili udarcu završavalo u „rastresanju šiški“. Ili se „vježba za tijelo da pruži otpor“ svela na oslanjanje („odupiranje“) dijelova tijela o podlogu u konačnoj namjeri postizanja „ubitačnog  looka“.

Spojem vješte izvedbe i „ubojitih“ komentara ova odlična predstava precizno pogađa suštinu, pa su se, vjerujem,  mnogi nakon predstave zapitali koliko su sami krivi za ono što im se događa ili će im se dogoditi! Doista, ima li u našim stiješnjenim životima još uvijek barem malo smjelosti za promjenu? Za revoluciju?