Zbog najava ružnog vremena, neke od predstava Osječkog ljeta kulture (29.6.- 13.7.2021.) premještene su s prvotnog mjestu pa je tako i predstava Tri žene Vedrane Klepice u režiji Roberta Raponje (produkcija Tigar Teatar, Teatar Fort Forno) umjesto u dvorištu Muzeja likovne umjetnosti igrana u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića (10.7.2021.).
Klepica u ovom dramskom omnibusu analizira život i rad Dragojle Jarnević (1812.-1875.), Marije Jurić Zagorke (1873.- 1957.) i Ivane Brlić-Mažuranić (1874.- 1938.), puštajući protagonistice da govore u osobno ime. Ono što ih je povezivalo nije samo relativna zemljopisna blizina (Karlovac, Zagreb, Slavonski Brod), vremenska usporednost (Jarnević je živjela u 19. stoljeću, dok su ostale dvije živjele na prijelazu 19.u 20. stoljeće i bile vršnjakinje) ili profesionalni odabir (sve tri su pisale i objavljivale), već spremnost da se odupru društvenim stereotipima koji su tlačili žene i onemogućavali im slobodno iskazivanje mišljenja. Buntovne i tvrdoglave, sukobljavale su se sa svojom obitelji i s okolinom pa su i nakon izborenih „pravica“ trpjele emotivne posljedice.
Klepičine junakinje svoja iskustva iznose na osebujan način: Jarnević pišući dnevnik (pozamašan spis nastajao od 1833.- 1874.), Zagorka svemu nalazeći zamjerke i Brlić-Mažuranić duševno iscrpljena. Povezujući podatke iz njihovih života i moguće osjećaje, Klepica dobiva zanimljive prikaze koje glumice govore u ja-obliku što im daje vjerodostojnost. Međutim, nije mi jasno zašto tekst iz prvog prelazi u treće lice jednine: ako bi time trebalo istaknuti prijelaz iz subjektivne u objektivnu domenu, onda baš nije uspjelo. Također sam na kraju trećeg monologa očekivala svojevrsni rezime ili neku poruku, jer se na ovaj način trodijelnost može i ne mora održati. Kako su sve tri književnice, scenu čine stol i stolica smješteni u okvir na kojem zastor zatvara prizor nakon svakog monologa. Odjećom se profilira pojedina osoba, pa Jarnević ima laganu svjetlu opravu, Zagorka praktični kostim, a kaput i šešir Brlić -Mažuranić imitira njezinu poznatu fotografiju.
Helena Minić Matanić je Dragojlu Jarnević, najslabije znanu od sve tri književnice, utjelovila delikatno i suzdržano, sjajno se mijenjajući ovisno o govorenom sadržaju: uzrujava se zbog svoje pogrešne procjene pjesnika Ivana Trnskog (koji ju je potaknuo na pisanje hrvatskim jezikom i prema kojem je osjećala naklonost), podrugljivo komentira pojave koje opisuje (na primjer gradnja Lujzijane) ili ogorčeno opisuje svoju obitelj. U središnjem djelu predstave nastupila je Blanka Bart u ulozi Marije Jurić Zagorke, kojoj nezadovoljnoj, nemirnoj i buntovnoj ništa nije po volji. Zbog namještaja protestira dovikujući se preko dvorane s autorom vizualnog identiteta Leom Vukelićem, što je u prvi mah simpatično, ali kasnije njegove upadice postaju bezrazložne. Osim toga razbijaju kontinuitet ionako fragmentarnog teksta. Tatjana Bertok Zupković kao Ivana Brlić-Mažuranić fascinira svojim nastupom: mirno sjedeći ukočenog lica i jedva pomičući usne ona prikazuje jednu duboko nesretnu sudbinu, osobu koja po svemu sudeći više „nije među nama“ i to što gledamo je tek prazna ljuštura.
Iako mi nije jasan povod ovako smišljenom triptihu, drago mi je da su glumice s puno mara i predanosti uspjele dočarati tri nesretne ženske sudbine.