Nedugo nakon predstavljanja knjige u kojoj je otisnuto devet drama Mire Gavrana (Odabrane drame 2001.- 2021., Mozaik knjiga, 2021.) u atriju Galerije Klovićevi dvori počeli su Dani Teatra Gavran u Zagrebu (27.6. - 4.7. 2021.) praizvedbom  predstave Na kavici u podne (uvrštenoj u spomenutu knjigu) u režiji autora Mire Gavrana. Ta, kako je opisana, „lagana  drama“ zbiva se na terasi nekog zagrebačkog kafića od proljeća 1998. do jeseni 2019., a autor se, nakon komedija Sladoled i Pivo u kojima je prikazao odnose majke i kćeri odnosno oca i sina, sada bavi odnosom majke i sina.

U prvoj sceni povod susreta je majčin potpis za sinovljev odlazak na maturalno putovanje – što je pomalo bizarno jer oni zajedno stanuju! Jedino opravdanje njihova susreta u kafiću leži u kontinuitetu susreta na istom mjestu (mada ne u pravilnim razmacima). Na samom početku sin nastoji balansirati između odanosti prema majci i normalnog odnosa  s ocem koji ih je napustio zbog mlađe žene, a takav piščev pristup je sociološki vrlo važan u našoj sredini punoj razorenih obitelji.

Odrastanjem sin u razgovorima postaje majci ravnopravni partner, a nakon njegove rastave i nove ženidbe, te majčinog novog braka, među njima raste povjerenje i razumijevanje. Na prvom susretu sin je imao 19 a majka 44 godine, dok u završnoj, sedmoj sceni on je zreo muškarac od 40 godina, a ona u trećoj dobi. Dakako, zbog dramskih razloga oni su karakterno i svjetonazorski različiti (autor ima doma sina i njegovu mamu!), no gledajući njihove susrete možemo pratiti njihovo zbližavanje koje raste sa sinovljevom zrelošću odnosno majčinom popustljivošću, iako su pravi temelji njihovog odnosa bespogovorna uzajamna ljubav.

Miro Gavran piše dijaloge koji gotovo da ne trebaju režiju, rekoh gotovo, jer ipak su malo nespretni prekidi između scena dok se glumci presvlače, pa u tami slušamo šuškanje iza kulisa i glazbu (Filip Gjud) koja nema drugu funkciju nego da skrati čekanje. Znam da nije lako dočarati vremenske razmake između njihovih susreta (koji su višegodišnji) i da je to najlakše malim promjenama kostima (Đurđa Janeš), budući da  za sjedine i bore nema vremena (sinovljeve naočale  jedina su naznaka njegove vremešnosti), ali ovako „zbrzano i u hodu“ nije adekvatno rješenje. Sama je scenografija (Jakov Gavran) sastavljena od pregrada i stolova sa stolicama simpatična, a time što se ne mijenja pokazuje da se radi o istom ambijentu.

I sve su ovo tehnikalije, jer dijalozi su napisani za glumce i bez obzira mijenjali oni odjeću ili ne, ja ću vjerovati njihovim riječima i gestama. I dok riječima još i vjerujem, glumačkom pristupu Mladene Gavran i Vedrana Komeričkog baš i ne. Oni  izgovaraju riječi (ne uvijek najbolje), ali tjelesno preslabo pokazuju promjene koje se zbivaju u domeni njihovog profesionalnog i obiteljskog života. Mladena Gavran ima potpuno jednak nastup kao ogorčena ostavljena žena i kao sretna baka, dok je Vedranu Komeričkom trebalo vremena da se „otkravi“. Komedija je  zgodna i duhovita, lagana u najboljem smislu riječi, ali ako joj je autora zadao raspon zbivanja dvadesetak godina, onda mi to glumci moraju pokazati (a ne samo izreći).