Teolog i književnik Tituš Brezovački (1757.-1805.) pripada među najvažnije starije kajkavske dramatičare. U svojim je djelima pokušavao ukazati na ljudske mane što je naročito naglašeno u „prosvjetiteljskoj“ komediji od tri čina Matijaš grabancijaš dijak (1804.).
Prikazujući „zbiljske likove“ (Vladimir Krušić), predstavnike određenih staleža (obrtnike, činovnike, pravnike), Brezovački razobličuje njihove sitne interese za koje ne prezaju „prodati dušu vragu“. Termin „grabancijaš“, koji vjerojatno dolazi od talijanske riječi negromanzia, asocira na čarobnjaka, odnosno nositelja nadnaravnih moći koje je stekao kada je nakon dvanaest bogoslovnih škola završio i trinaestu, čarobnjačku. Svaki pojedini „dogodek“ u komediji počinje nekom osobnom sudbinom koja prezentira opće stanje, pri čemu Brezovački prikazuje ljudske mane poput pohlepe, varanja na kartama, ženidbe zbog miraza ili čiste gluposti (kao gutanje trave koja će čovjeka učiniti nevidljivim) tako što ljude dovede u komične situacije iz kojih izlaze kažnjeni na primjeren način. Matijaš sam po sebi nije komičan lik, ali je začetnik niza komičnih situacija čija je svrha podučiti sudionike (i publiku) vrlinama.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu njeguje kajkavski izraz pa je odabir Brezovačkog i njegovog Matijaša grabancijaša dijaka u režiji Krešimira Dolenčića (nakon što je u protekle dvije godine režirao kajkavske predstave Čini barona Tamburlana i Cigle svete Elizabete) bio očekivani repertoarni potez (8.7.2021.). Tekst je skraćen i adaptiran (Krešimir Dolenčić, Vid Balog i Ozren Prohić, ujedno dramaturg), uvedeni su likovi vraga (Darko Plovanić) i Boga (Vid Balog), a zbog nasmijavanja publike na kratko se pokažu žene (Marica, Smiljka) o kojima se govori (Mladen Grof Jerneić Erdödy).
Iako se radi o komediji, prikazane scene služe kako bi se publika podučila razlici između dobra i zla, pa je to više moraliziranje i prosvjećivanje, nego razlog za smijeh. Brezovački je napisao isključivo muške likove, ali je ulogu Matijaša Dolenčić dodijelio Deji Presečki, rođenoj kajkavki i darovitoj glumici iz njegove klase. Spretna i pokretna, jasne artikulacije i demonski našminkanog lica, Presečki je neodređenog spola i statusa, čovjek i čarobnjak, spletkar i moralist: ukratko, odličan redateljski odabir. Izvrsnom Denisu Bosaku u ulozi postolara Smolka vrlo dobro je parirao Robert Plemić kao krznar Vuksan; u liku pravnika Jugoviča Robert Španić je pokazao licemjerje takozvanog boljeg sloja, dok su Zdenko Brlek i Matko Buvač u ulogama šegrta vješto dočarali štokavštinu kao „niži“jezik.
Scenografija (Irena Kraljić), svjetlo (Ivan Štrok), scenski pokret (Matea Bilosnić) i glazba (Ivan Josip Skender) bili su u funkciji cjeline, ali kostimi mlade Martine Ptičar predstavljaju poglavlje za sebe. Ona promišljeno „slaže“ odjevne detalje, stvarajući istovremeno barokni i razbarušeni ugođaj, čime ležerno i precizno ocrtava pojedini karakter: dok Jugovič odjeven u napadno odijelu u čizmama krije poderane čarape, Matijaš naoko uredan ima nogavice nejednakih duljina, a Smolkovi su pomagači zaogrnuti rutavim kožusima.
Predstavu Matijaš grabancijaš dijak odlikuje odlična vizualna komponenta i uravnotežena glumačka igra, a pretpostavljam da je svima jasno da takva moralizatorska komedije ne može izazivati salve smijeha. Osim kada nam dragi Bog dočaran u liku Vida Baloga na kraju vrlo ozbiljno poruči: „Ote lepo vrit!“