Festival Miroslav Krleža zamišljen je kao „avantura približavanja Krleži“ (Goran Matović) pa kako se ove godine održalo deseto festivalsko izdanje (1.-7.7.2021.), očito se u tome uspjelo. Zbog prošlogodišnjeg proljetnog zemljotresa u Zagrebu, kazališne priredbe su iz vrta na Krležinom Gvozdu preseljene u atrij Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže pa  je tamo odigrana prva festivalska predstava, Djetinjstvo u Agramu u režiji Senke Bulić.

Memoarske zapise nazvane Djetinjstvo 1902.-1903. Krleža (1893.-1981.) je pisao godine 1942. u, kako piše Mladen Kuzmanović, najtežem životnom razdoblju jer „Krleža je u totalnoj izolaciji, odbačen slijeva i zdesna“. Zapisi su objavljeni  deset godina kasnije pod naslovom Djetinjstvo u Agramu godine 1902.-1903. (Ankica Šunjić, ABC naklada, 2005.). Iz gusto „natiskane“ građe izdvajaju se neki važni trenuci  Krležinog  dječaštva („Plivajući u utiscima, svi smo zaronjeni u plimi i oseci dojmova“) poput ministriranja u crkvi ili odnosa prema baki Tereziji Goričanec (1837.-1923.). Krleža vjeruje da se istinska sloboda krije samo u djetinjoj igri budući da „učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali nego da bi oslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božanstvom.“  

Usprkos tako energičnoj „osudi“ učenja, Krleža u daljnjem tekstu nabraja umjetnička središta (uvijek je rado pisao o likovnim umjetnostima bilo kao kritičar ili kao dramski pisac; nerijetko ironijski obzirom na opasku: „Dekorativni momenti oduvijek su od ogromnog značenja kod svake propagande“), citira talijanske, latinske i njemačke stihove, poigrava se otkrićem evolucije („…bolesni, degenerirani majmun, pomoću svoga mozga stvorio je to, da danas radi,to što radi….“) te se napokon okušava u dramskom pisanju što opisuje sljedećim riječima „… pod konac prvog razreda gimnazije 1904., kada sam lično igrao u svojoj vlastitoj drami nekakvog viteškog grebengradskog feudalnog Prijama, a Tito Strozzi Ahila(…) u stanu markizice Strozzi, koja nas je obasula superlativima, poklonivši mi moj prvi buket autorskog cvijeća, doživio sam svoju premijeru.“

Zbog bogatog, ne baš lako prohodnog teksta, dramaturginja Ana Prolić je morala učiniti „izvedbenu  čistku“ pa je, osim  karakterističnih monologa, odabrala dvije najmarkantnije (Krleži najvažnije) teme, a to su njegov odnos prema crkvi i ljubav prema baki. Tomislav Ćurković opremio je sredinu scene „cirkuskom“ konstrukcijom (omeđenu s dvije klupe i dvije ulične svjetiljke), dok je prozore prekrio sakralnim  motivima i ta se teza o sličnosti dvaju duhovno različitih područja očitovala i kroz  kostime Nine Silobrčić i Emilije Šušković Jakopac (od crkvenog ruha do akrobatske haljinice). Spomenute monologe uz više ili manje dinamike naizmjence govore Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča i Sven Medvešek (nakon živahnog monologa o majmunskom u nama prikazuje velečasnog na biciklu), dok su Siniša Ružić i Ana Kvrgić uspjeli oživiti svoje likova. 

„Drama u kojoj sam tri godine glumio, zvala se Sveta Misa (….)“, piše Krleža i dodaje: „Govorili su nam glasom dosadnim, u reverendama masnim, igrajući se srebrnim lančićem svojih satova ili ključevima u džepu od pantalona…“. Djetinje naivno on nabraja odlike dobrog ministranta („…on se ne ogledava… ne zuri ni u što (profano), on se ne zablene, možda u kakvog drvenog sveca, u kakvu muhu…“), ali je jasno da iz zrelog muškarca progovara prikriveni cinik, osoba novog, drugačijeg svjetonazora s blagonaklonim osvrtom na davno djetinjstvo. Siniša Ružić nastupom i govorom izvanredno isprepliće  pripovjedača i velečasnog (zveckajući lančićem) i na ležeran način ostvaruje tenziju svojeg nastupa. Uz to, izvanredno svira i pjeva te svirkom na gitari prati sjajnu Luciju Barišić, mada (mea culpa) nisam u potpunosti uspjela „pohvatati konce“  takvog glazbenog odabira.

Druga sjajna epizoda jest prikaz babice Terezija Goričančeve, njezine iskrene vjere i jednako jakog praznovjerja, njezine madžarske kuhinje pune jakih začina i njezinog načina izražavanja („..predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina…“). Živopisno odjevena i oboružana velikim gumenim rukavicama, jer premeće iznutrice, Ana Kvrgić, bez karikiranja i s puno simpatija, sjajno dočarava staru ženu opsjednutu vlastitim demonima koje milosrdno dijeli sa svojim bližnjima. 

Prošlogodišnji Festival Miroslava Krleže završio je koncertnim čitanjem Djetinjstva u Agramu, pa sam, budući da je najavljena predstava, očekivala jači zahvat u tkivo izvedbe (ne samo izradu scenografije i kostima ili novu glumačku postavu). Umjesto predstave dobila sam (možda samo ja?!) korektno izgovoren tekst (uz spomenute izuzetke Siniše Ružića i Ane Kvrgić) što, pretpostavljam, nije bila namjera.