Na programu raznih kazališta za djecu redovito se pojavljuju svima dobro poznate bajke (sačuvane i nastale zahvaljujući braći Grimm) i uprizorenje uglavnom prati originalni tekst. Ukoliko dođe do nekih promjena, kao što je to u predstavi Trnoružica postavljenoj u Zagrebačkom kazalištu lutaka (18.6.2021., osvrt na izvedbu 29.6.) u režiji Saše Broz, djeca podozrivo gledaju roditelje koji su im tu bajku već pročitali, a roditelji se pitaju jesu li štogod pobrkali?!
Dakle, Jacob (1785.-1863.) i Wilhelm (1786 -1859.) Grimm su Trnoružicu (1812.) zatekli u Perraultovoj zbirci priča pod naslovom Uspavana ljepotica (u šumi), ali motiv čarolijom uspavane djevojke je puno stariji (već od prve polovine 14.stoljeća). U europskim se kazalištima obično koristi verzija braće Grimm, mada ponetko unese po neku promjenu, kako bi priču, eventualno, učinio živahnijom.
Dramaturginja Nikolina Bogdanović (1986.) zahvaća u sadržaj već na samom početku kada umjesto žabice-proročice uključuje račića (koji ispunjava želje), mada ne vidim što se kvalitativno time dobilo. Djevojčica je Ružica i valjda na tragu imena, njezina kob nije ubod na vreteno (valjda današnja djeca ne znaju što je vreteno, a tlaka ih je podučiti?!) nego na ružin trn. Umjesto puno vila (trinaest) zadrži ih se samo četiri (dovoljno za potrebe zbivanja), pa su Ljubica, Marica i Katica dobre, a Hedviga(?) zla. Dakle, priča prati poznatu sadržajnu liniju: nakon što uvrijeđena Hedviga najavi Ružičinu smrt, Marica kletvu preobrazi u 200-ogodišnji san (dakle, sto posto dulje nego u originalu) iz kojeg će Ružicu probuditi poljubac prave ljubavi. Kralj naredi da se unište sve ruže, međutim „što je suđeno nije izgubljeno“, pa kada Ružica navrši petnaest godina, u svojem neznanju prihvati ružu i… uz nju spavaju i svi ostali, a oko dvorca buja raslinje.
Kada se navršilo rečenih 200 godina, na vratima obraslog dvorca (i vrta) pojavljuje se mladi vrtlar jer prema tvrdnji dramaturginje „…naše vrijeme ne obiluje kraljevićima“ ( točno, mada ih ima, poput jako poznatih kao što su oni engleski – William, Harry i otac im Charles i onih manje znanih poput Frederika od Danske i Emmanuela i Gabriela od Belgije), ali ta je zamjena prilično čudna bez obzira što je vrtlar obiteljski vezan uz dvorac (djed mu je bio kraljev vrtlar; prije 200 godina). Vile znaju da je nastala „greška u koracima“, ali vrtlara doživljavaju kao pomoć pri uređenju vrta kako bi kraljević mogao doprijeti do Ružice. Dok barata vrtnim škarama (pri čemu se zvuk „škljocaja“ ne podudara s pokretima škara), vrtlar pjeva i time potiče usnulu(?) Ružicu na pjevanje. Da je u pitanju kraljević, on bi se odmah zaljubio u Ružicu i poljubio ju bez krzmanja, ali vrtlar je to izveo prilično traljavo (na nagovor vila). Potpuna mi je misterija potreba da se unutar čarolije narušava bajkoviti kraj: nije valjda marljivom vrtlaru nagrada bogata ženidba? Ili svi imamo jednake mogućnosti? Ili… Ne bih voljela biti na mjestu mama i tata nakon ove predstave.
David Peroš Bonnot oblikovao je vizualno ne baš atraktivne lutke, bez mogućnosti otvaranja usta i bez nogu. Ovo zadnje je riješeno tako da kralja (Jadran Grubišić), kraljicu (Marina Kostelac) i dobre vile (Dinka Vuković, Ana Marija Percaić, Matilda Sorić) animiraju glumci sjedeći na „guzovozima“ pa se glumčeva stopala podudaraju s lutkinim. To funkcionira dok glumci sjede, ali kada vile ustanu i plešu (tada su u funkciji noge cijelom dužinom) onda se tijelo lutke ne poklapa s nogama glumica pa noge stoje uspravno, a korpus lika je postrance (kao što se škljocaj vrtnih škara ne podudara s pokretom samih škara). Jedina uloga u kojoj su usklađeni animacija i projekcija jest oblikovanje lika zle Hedvige, ali tu se pak Matija Prskalo malo previše zanijela pa njezina kreacija izmiče cjelini. Ružica (Katarina Perica Kirin) i vrtlar (Adam Skendžić) su glumci, a ne animatori lutaka u čemu ne vidim nikakvog smisla: oni nisu realistični likovi jer netko tko spava 200 godina i netko tko vile smatra normalnom pojavom ne pripadaju baš „ovom svijetu“. Uz to oni su osjetno viši od kralja i kraljice pa to baš ne djeluje ni logično ni lijepo.
Osim lutaka, Peroš Bonnot je autor video animacija koje su nalik slikovnici i nisu likovno usklađene niti s njegovim lutkama, a niti s prilično grubom scenografijom (Sara Haas). Nikada mi neće biti jasno zašto je zagrebačkim lutkarima tako teško otpjevati u živo neku pjesmicu (za razliku, od recimo, slovenskih lutkara ili čeških ili…) pa je onda uzalud Alan Bjelinski skladao ljupku ljubavnu pjesmu, kada je ona snimljena i njezina glasnoća ne odgovara općoj razini zvuka, a niti pokretima „pjevačevih“ usnica.
Trnoružica u Zagrebačkom kazalištu lutaka ostaje na tragu prijašnjih predstava ovog kazališta: usprkos dobrim namjerama (valjda) vidljiva je neusklađenost lutke i animatora (takozvana šlampava animacija), staromodna vizualnost i lutke skučenih mogućnosti animacije, prtljanje po originalnom tekstu bez jasnih namjera (djed pričao unuku o vrtu, u današnje vrijeme, ma da) i sveukupna „snižena razina raspoloženja“ prilikom izvedbe.