Gostovanje beogradskog kazališta „Ateljea 212“ uvijek je među zagrebačkom publikom izazivalo ushit, pa ako u predstavi još glume legendarne glumice poput Jelisavete Seke Sablić (1942.) i Gorice Popović (1952.), onda je oduševljenje beskrajno. Tako je bilo i s predstavom Lažljivica Nikolaja Koljade u režiji Stefana Sablića u zagrebačkom  Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ drugog festivalskog dana na 45. Danima satire Fadila Hadžića (4.-26.6.2021.).

Iako je suvremeni ruski dramatičar Koljada (1957.) poznat hrvatskoj publici (posebno po dramama Kokoš i Murlin Munro), to je samo djelić njegove prisutnosti, odnosno popularnosti, u usporedbi s recepcijom u Srbiji, pa je za ljubitelje kazališta nama nepoznati tekst (prijevod Novica Antić) ovog nadprosječno plodnog (navodno više od stotinu drama) ruskog dramatičara bio pravi mamac.

Protagonistice su dvije sedamdestogodišnjakinje, čuvarica u priprostom mjesnom muzeju Margarita Serafimovna (Gorica Popović) i nenadana posjetiteljica Serafima Margaritovna (Jelisaveta Seka Sablić), a njihov se susret zbio u čudnom muzejskom postavu (Stefan Sablić) pri kraju radnog vremena.  Čuvarica upravo kuha krumpire i priprema zakusku za prijatelje koje očekuje na proslavi rođendana (i Dana pobjede) i nimalo nije zadovoljna neočekivanom pojavom neznanke koja se ubrzo očituje kao svojevrsni „zao duh“ („Pakao je prazan, svi zlodusi su na zemlji“). Njihovi zajedljivi  dijalozi jasno ukazuju na dvije osamljene žene koje grčevito tragaju za smislom svojih daljnjih egzistencija.

Koljada nije ljubazan pisac i svojim junacima (možda bi ih trebalo opisivati oznakom „anti“) daje sve osim istinskog junaštva u životnoj borbi. Rečenica koju posjetiteljica Serafima (Sablić) upućuje muzejskoj čuvarici Margariti (Popović): „Ti ćeš plakati, a ja sam došla da te gledam“ meni  predstavlja istinsku suštinu opakosti i okrutnosti. Međutim, moram se zapitati, izgovara li je Serafima zbog puke zloće ili ta rečenica krije njezinu tugu, nemoć i izopćenost. Iako Serafima povremeno  djeluje agresivno i nadmoćno, njezino je djelovanje „kratkog daha“ i Margaritina mirnoća (mada pokolebana) predstavlja oslonac njihova odnosa.

Višestruka suvišna ponavljanja replika (Sablić) umrtvljuju zbivanja što narušava „vrckavost“ dijaloga. Teško mogu odrediti jesu li redateljske intervencije bile suviše blage (mama je mama) ili je Koljadin autoritet prevelik, ali više sam očekivala od ove predstave.