Uoči svake kazališne predstave pokušavam dokučiti zašto se u danom trenutku uprizoruje baš to djelo, posebno kada se radi o dramatizaciji manje poznatog proznog teksta, kao što je to u slučaju predstave Skriveno nastale prema pričama Sredni Vashtar i Gabriel-Ernest Hectora Hugha Munroa Sakija u režiji Ksenije Krčar (HNK u Varaždinu, 17.4.2021., osvrt na izvedbu 18.4.).
Britanski književnik i novinar H. H. Munro (1870.- 1916.) potpisivao je tekstove pseudonimom Saki (porijeklo se vezuje uz Rubaije Omara Hajjama, mada se njegovi biografi oko toga nikada nisu u potpunosti složili), a najveću je popularnost postigao kratkim pričama (pisao je također romane i drame) koje su odisale satirom, fantastikom i hororom. Spomenute dvije priče objavljene su u zbirkama Clovisove kronike (1911.) i Reginald u Rusiji (1910.), dok ih je na hrvatski preveo Nikola Kršić čiji je izbor Sakijevih priča tiskan pod nazivom Sredni Vashtar i druge priče (Biblioteka „Evergrin“, „Znanje“, 1984.).
No, vratimo se početnom pitanju: što je nagnalo redateljicu da posegne za Sakijevim pričama? Odgovor možda leži u njezinoj sklonosti „jezivim pričama“ jer je 2019. u dvorištu varaždinskog Staroga grada postavila predstavu Horor diptih temeljenu na pričama Edgara Allana Poea (Pad kuće Usher i William Wilson), autora čija djela odlikuje atmosfera nelagode, dapače jeze. Iako spomenute Sakijeve priče barataju elementima horora, budući da je u prvoj priči lasica na smrt izgrizla zlu tetku, dok se u drugoj priči dječak pretvorio u vukodlaka, njihova je glavna odlika ismijavanje društvenih običaja i opis života u neskladnoj obitelji. Ovo potonje nesumnjivo je inspirirano autorovim osobnim iskustvom jer je odrastajući pod nadzorom svojih strogih tetaka zarana otkrio njihovu uskogrudnost, licemjerje i bezosjećajnost. Možda zato svojim dječjim (ali i životinjskim) likovima vrlo često daje mogućnost da se izruguju ili pakoste starijima koji ih okružuju i – ugnjetavaju.
Valja odmah napomenuti da je Krčar zadržala temeljnu Sakijevu pripovjedačku liniju, ali osim što je osmislila odlične dijaloške forme, dodatnom je karakterizacijom likova, vizualnim (teatar sjena) i glazbenim komponentama (Vid Novak Kralj) obje priče sugestivno obojila atmosferom neizvjesnosti i straha. I dok sjene (Nikša Eldan, Filip Eldan) nisu polučile naročiti učinak jer su se likovi jasno vidjeli kroz „zid“ scenografije (Leo Vukelić), glazba je sjajno podcrtavala sve stravične događaje. Soba u kojoj je namještaj prekriven brojnim krznima ukazuje na imućne ljude koji borave na seoskom imanju, dok „rupa“ ispred pozornice, ispunjena zelenilom, asocira na vrt, odnosno obližnju šumu. Žarka Krpan odjenula je protagoniste u strogu i urednu odjeću, pretežno tamnih boja u prvoj priči, odnosno pastelnih tonova u drugoj priči, krojenu prema modi s kraja viktorijanskog razdoblja.
U prvoj priči Sredni Vashtar, dječaka Conradina (Nikša Eldan), koji boluje od neke tajanstvene bolesti, kinji njegova gruba i bezosjećajna skrbnica gospođa de Ropp (Ljiljana Bogojević), braneći mu svako zadovoljstvo (za njegovo dobro, dakako). No, on ima tajnu, dobro sakrivenu lasicu, čija mu prisutnost daje snage ne samo da izdrži tetkinu gnjavažu, nego da joj se pokuša suprotstaviti. Suzdržani svjedoci ovog prikrivenog sukoba su sluškinja Mary (Mirjana Sinožić) i sluga James (Zdenko Brlek), čije prisutnosti više doprinose vlastelinskom ugođaju i razotkrivanju krutosti gospođe de Ropp nego samoj radnji.
Bogojević vrlo dobro utjelovljuje hladnu i opaku osobu, dok Nikša Eldan finom gradacijom preobražava Conradina od ustrašenog dječaka u buntovnika i napokon u pobjednika koji s užitkom jede svoju užinu jer su njegove molbe idolu „crvenih misli i bijelih zuba“ urodile izvrsnim rezultatom: smrću mrske skrbnice. Odnos snaga između moćne žene i slabašnog dječaka postupno se mijenja pa iako nitko ne očekuje strelovitu promjenu, proces se sporim tempom i suvišnim sjenama nepotrebno odužuje.
U drugoj priči redateljičine izmjene (u odnosu na originalni tekst) sjajno naglašavaju narav dječaka Gabrijela-Ernesta (Karlo Bernik) i hipokriziju Bertramove tetke, dobrotvorke Elzabeth van Cheele (Barbara Rocco). Kada slikar Cunningham (Robert Španić) objavi kako je u šumi vidio divlju zvijer, svi pomišljaju na lisice jer je ostala zvjerad odavno istrijebljena (salon je prijašnji, dakle i dalje krcat raznim krznima). Kroz razgovor između domaćice Elizabeth i njezine gošće Charlotte (Ljiljana Bogojević) saznajemo o predstojećem godišnjem okupljanju, pa dolazak čudnog dječaka u salon i njegovi komentari da su „djeca ukusna“ ne izaziva istinsko čuđenje: Elizabeth u njemu vidi „jadnog zalutalog dječaka“ i priliku za svoj dobrotvorni rad.
Bernik neuobičajenim pokretima i režanjem odlično dočarava „divlje šumsko stvorenje“, što straši samo Bertrama (izvrstan Filip Eldan) jer njegova tetka to uopće ne uočava, budući da je mališan, kojem je nadjenula ime Gabriel-Ernest, „tek siroto dijete“. Čak i kada se „siroto dijete“ pojavi okrvavljeno u salonu (nakon što je „sredio“ Cuninghama i Charlotte), Elizabeth ga i dalje blagonaklono svojata. U svom „dobrotvornom zanosu“ Barbara Rocco je upravo fantastična, a završna scena između nje i Bernika pripada, po mojem mišljenju, u izuzetne trenutke stvaranja upečatljive atmosfere. Dok ih gledamo kako bezazleno sjede jedno uz drugo, dječak u krvavoj odjeći i njegova udomiteljica, nužno se pitamo: hoće li otmjena dama zaglaviti kao žrtva vukodlaka? A odgovor, dakako, leži – u nastavku zbivanja…
Usprkos manama, poput presporog prvog dijela, preglasne glazbe koja na početku prekriva govori ili režije temeljene na promjenama svjetlosnih intenziteta, ova se kazališna predstava odlikuje odličnom atmosferom, finim glumačkim izvedbama i doista efektnim završetkom. Ne mogu odoljeti da ne dodam, kako mi se predstava Skriveno čini puno uspjelijom od predstave Horor diptih.