Nametnuta tjelesna udaljenost izazvana epidemiološkim propisima ozbiljno je narušila mogućnosti plesnih, posebno baletnih umjetnika. I dok su plesači u velikim kazališnim kućama prikraćeni, male forme suvremenog plesa izvedbeno prolaze neokrznute. Usprkos osjetno smanjenom broju  gledatelja (od 10 do 16) u Zagrebačkom plesnom centru repertoar se odvija kao da je sve „normalno“ (povremeno se ipak ponešto otkaže).

Uvijek mi je bila draga krilatica „Manje je više“ (Mies van der Rohe) koja se, stjecajem trenutačnih okolnosti, pokazala spasonosnom. Predstave Transformeri 2 u koreografiji i izvedbi Ide Jolić i Marina Lemića (21. 4. 2021.) i stasis: to visit koreografkinja i izvođačica Anne Javoran i Ariane Prpić (27. 4. 2021.) nude svjetove u kojima vladaju dodiri na daljinu, naslućena bliskost i možda moguće zajedništvo.

Predstava Transformeri 2 nastavak je predstave Transformeri, ali nije niti blizu uzbudljivoj prethodnici. Odjeveni u zanimljive sive odore (Iva Korenčić) uz očekivano neobične mehaničke zvukove (Luka Gamulin, Mislav Vidaček) njih dvoje baš ne udovoljavaju onome što je naznačeno u tekstu programa: „…naglasak je na istovremenoj zajedničkoj transformaciji dueta kao kompleksne cjeline i istraživanje utjecaja koje to zajedničko, dijeljeno, uvijek iznova transformirano i transformirajuće tijelo vrši na svoju okolicu.“ Na mene je utjecalo željom za što skorijim krajem!

Nasuprot tome, duet mladih izvođačica Anne Javoran i Ariane Prpić u predstavi stasis: to visit itekako uvlači publiku u svoj maglovit polutamni svijet (Martin Šatović) impregniran meditativnom glazbom (Sivio Bočić). Nudeći nam iskustvo drugačijeg  prostora („…univerzume koji ugošćuju iste ljude i događaje, ali drugačije povijesne razvoje.“) njih se dvije, naoko razdvojene, budno prate i nadopunjuju, da bi i nas  sasvim bezbolno uvukle u taj svijet. A  koji, budimo pošteni,  nije nelagodan. Sjedeći po „svim pravilima“ (na dva metra od najbližeg  gledatelja, na desetak metara od izvođačica) bila sam mentalno bliža njima dvjema negoli bilo kome drugom u toj maloj, dobro mi poznatoj dvorani, pa sam mentalno vrlo intimno dijelila njihove pokrete, odvajanja i susrete. Ono što me je  iznenadilo, bio je moj osjećaj bliskosti i zajedništva s njima, kao i spremnost da ostanem u dvorani ispunjenoj maglicama zauvijek. Sve što se zbivalo činilo mi se  prirodnim – Annin uspon po mraku na vrh gledališta i Adrianino guranje na leđima duž pozornice, glazba koja nas zarobljava i svjetlo koje nas razotkriva. Zanimljiva i uzbudljiva predstava nakon koje nevoljko izlazite u vanjski svijet ispunjen uličnom vulgarnošću.

Nije svaka predstava u Zagrebačkom plesnom centru „za pamćenje“,  kako to vole nazivati tabloidni izvjestitelje takozvane velike događaje, ali činjenica da se program ZPC-a postojano održava, da se ustrajno repriziraju predstave i da su neke zbilja odlične, važnije je od bilo čega. To nas u ovom ludilu održava normalnim! U uglu lijevo od blagajne stoje moje šlapice.