Na čelu takozvane „skandinavske“ dramaturške škole stoji Henrik Ibsen (1828.-1906.) čije su drame obilježile zadnja desetljeća 19. stoljeća ostavljajući jasan trag u europskom dramskom pismu. Zbog vjerodostojnosti valja reći da i njegovi likovi imaju prethodnike pa je, na primjer, lijepa kći generala Gablera, razmažena i vječno nezadovoljna Hedda iz drame Hedda Gabler (1890.) svoju mušičavu prirodu, sklonost luksuzu i muškarcima baštinila od ljupke Emme Bovary iz Flaubertovog romana Gospođa Bovary (1857.). Povod da se sjetim ovih likova je nova inscenacija Ibsenove drame Hedda  Gabler u režiji Senke Bulić i produkciji Kazališta „Hotel Bulić“ (KUC Travno, 26. 4. 2021.).

Drama govori o Heddi (Lucija Šerbedžija) koja se udala iz hira (i ispod svojeg društvenog statusa) za znanstvenika Joergena Tesmana (Paško Vukasović) s kojim se „na smrt dosađuje“ pa vrlo spremno prihvaća udvaranje suca Bracka (Jure Radnić). Nezadovoljna brakom, postaje dodatno ogorčena kada saznaje da imenovanje njezina muža, što uključuje veće prihode, neće teći kako je planirano. Razlog je pojava njegovog konkurenta Ejlerta Loevborga (Dado Ćosić) koji je uz pomoć gospođe Elvsted (Barbara Prpić) napisao novu, izvanrednu knjigu (za sada u rukopisu). Hedda i Loevborg su nekada prijateljevali pa je pojava „muškarca iz prošlosti“ za nju dvostruka prijetnja: emotivna i financijska. Odjednom se zbivanja zakotrljaju u neočekivanom smjeru, pa Hedda uništava Loevborgov rukopis i posredno uzrokuje njegovu smrt. Ovo potonje otkriva sudac Brack, što u Heddi budi spoznaju da bi je ovaj mogao ucjenjivati i da je izgubila svoju slobodu. Ne želeći takav život, Hedda se ustrijeli.

Opisujući Ibsenov dramski postupak, Nikola Batušić zapisuje: „Dramski sukob proizlazi iz naoko posve mirnih, svakodnevnih zbivanja. Ona su, međutim, tek privid, budući da će, samo časovito zapretana ispod njih, napetost postajati sve zamjetnijom, kulminirajući u neizbježnoj katastrofi do koje pisac dolazi preciznom, majstorski građenom dramaturškom konstrukcijom(…)“.

Sva četiri dramska čina zbivaju se u Tesmanovoj dnevnoj sobi koju je Silvio Vujičić opremio zlatno obojanom sofom i zahodskom školjkom(?), velikom vazom s cvijećem i barskim stolićem. Glazba Tomislava Ćurkovića prati tenzije među likovima, dok u konačnici dim i agresivna promjena svjetla (Tomislav Maglečić) najavljuju „raspojasanost“ koja odvodi u krah. Kostimi prema zamisli Olivera Jularića nesumnjivo imaju svoje razloge, ali ja ih ne uspijevam razaznati. Nije mi jasno, zašto je Barbara Prpić odjevena u preusku suknju i ružnu bluzu što joj daje gotovo groteskni izgled, Radnić u kratke hlačice i nakon toga u korzet, Ćosić u pretjerano pripijene hlače, a Šerbedžija u haljine koje mora zaogrnuti jer su bez prednjice (srećom da je ona vitke i skladne građe). Možda bi odjeća trebala ukazivati na njihove moralne osobine?  Uostalom, u redateljičinoj verziji, Hedda se doslovno „hvata“ sa sucem, pa je onda nepotrebno tako dizajnirati haljinu.

Ibsen suptilno, mada vrlo nedvosmisleno ocrtava Heddinu hladnoću, čak zloću koja proizlazi iz njezinih „iznevjerenih očekivanja“ pa mi se izvedbeno naglašavanje tjelesnog  (posebno u sceni s nogama) čini kontradiktornim. Također je,  po mojem mišljenju, sporna Heddina trudnoća (snimka fetusa na početku predstave), jer Tesmanova izjava „kako je punašna i bujna postala“ može ukazivati na njezinu trudnoću, ali se njezin cjelokupni svjetonazor tome protivi (osobito s Tesmanom). Dramaturški zahvat u tekst (Vesna Đikanović) pomalo je neprecizan jer glumci izgovaraju rečenice koje su replike na „štrihane“ rečenice. Izrazom lica, sporim kretnjama i nehajnim govorom Lucija Šerbedžija izvrsno utjelovljuje  blaziranu ljepoticu, naviklu da je sve po njezinoj volji. I dok je njezin lik konzistentan, u glumi ostalih se javljaju neka čudna mahanja rukama i nepotrebne stanke, što pripisujem suviše rijetkom igranju predstave.

Naravno da svatko ima pravo na vlastito viđenje određenog književnog predloška i da nam se mišljenja ne moraju poklapati, tako da ja, za razliku od viđenog, mislim da bi ova predstava bila čvršća i uvjerljivija da se temeljila na slutnjama i nagovještajima, a ne na nedvosmislenom i izravnom izričaju.