Andersenova bajka Palčica omiljena je među kazališnim, posebno lutkarskim autorima jer avanture malene „cvjetne“ djevojčice omogućuju maštovite prikaze različitih sredina  (voda, šuma, špilja, podzemlje, nebo) u kojima obitavaju raznovrsni, mahom životinjski likovi s kojima se ona neprekidno susreće.

Gradsko kazalište lutaka Split je sa svojom Palčicom u dramatizaciji i režiji Branimira Rakića zatvorilo 28. Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku (29.5.2021.). Autor lutaka i scenografije Luka Duplančić (tehnolog Nenad Keč, svjetlo Lucijan Roki) ponudio je u početku predstave crni teatar i kazalište sjena, ali se priča nastavlja prilično konvencionalnim lutkama gotovo nalik „plišancima“.

Priča o Palčici pomalo nalikuje svadbenom serijalu: s njom se žele oženiti žabac (kojem pobjegne), hrušt (kojeg mama odgovori jer je Palčica ružna ovakva bez ticala i sa samo dvije noge) i krt (za kojeg se zamalo udala), a da je ona, usprkos nevoljkosti, pri tome prilično pasivna. Pitanje je bi li Palčica uspjela odoljeti nagovaranjima mišice (koja joj je za vrijeme zime pružila utočište u zamjenu za održavanje kućanstva) i krta ili bi se, zbog zahvalnosti, dobrote ili puke pasivnosti prepustila životu s krtom, da je nije lastan, s kojim se sprijateljila njegujući ga u krtičnjaku, uspio odvesti u sunčane krajeve.

Iako su scene vizualno dopadljive, sama predstava prati Palčicu i njezine dogodovštine bez ikakve dinamike ili emotivnog poticaja. Nisam sigurna je li cilj predstave bilo pričanje priče, ali sudeći prema ozbiljnom pristupu Andreje Majice (Palčica), Ivana Medića (žabac, hruštica, lastan, krt) i Milane Buzolić-Vučice (žaba, hrušt, mišica, crv, Palčić), vjerujem da se težilo nečemu višem od viđenog. Zašto se redatelj, kada je već napisao duhovite replike, nije upustio u smjelije redateljske zahvate ili nastavio početnu ideju različitih lutkarskih tehnika teško je nagađati…. Ovako se  dobila jedna zgodna, ali pomalo obična i ni po čemu dugo pamtljiva predstava. I da, Palčica se na koncu  ipak udala.