Brojne predstave u Zagrebačkom plesnom centru odlikuje potraga za prikladnim izražajnim mehanizmom (pokretom i sve češće riječju) kojim bi se savladao put od autora do gledatelja, odnosno od zamisli do prepoznatljive realizacije. Pri tome nije isključeno da se poruke pošiljatelja i primatelja mimoiđu, ovisno o razlikama u svjetonazorima i iskustvima, pa je lako moguće da ono što sam ja vidjela, izvođači uopće nisu pokazivali!  

Predstava naslovljena kao Bi-Polar B(e)ar/e (19.3.2021.) solistički je nastup Marina Lemića u vlastitoj koreografiji uz  montažera glazbe Luku Gamulina i oblikovatelja svjetla Marina Frankolu. Na početku izvedbe Lemić je odjeven u crno, a pripijena odjeća odaje njegovu skeletnu figuru.

Ustajanjem sa stolice i pokretima nalik na marionetske (ili osobe ograničenih mogućnosti kretanja) Lemić je u meni izazvao osjećaj nelagode, kako zbog svojeg „problema“ tako i zbog moje nemogućnosti da mu pomognem. Zapravo, čini mi se da, u ovom društvu veličanja mladosti i zdravlja, ne volimo  prisutnost takvih jedinki i prihvaćamo njihovu povučenost kao logično ponašanje. No, kada se naš protagonist „razulari“ te se skine do srebrnih gaćica i zapleše u frenetičnom ritmu, na početku je zabavno i uzbudljivo. Međutim, uskoro se zanos pretvara u puko ponavljanje, bezdušnu mehaniku, poput rituala koji je izgubio svrhu i zastao na razini opsjednutosti. Ali tijelo se „slama“ i odbija biti ljuštura bez sadržaja. Na koncu, očekivano, sve prekriva mrak. Kao  u svaku, tako i u ovu  predstavu Lemić unosi silnu energiju i time vješto održava našu pažnju. No, je li nam ovo što sam ja „pročitala“ doista htio reći?!

Predstava 20/20 (23.3.) nesumnjivo je ambiciozna u svojim promišljajima, budući da brojke u naslovu znače stoljetni razmak od 1920. do 2020., odnosno propitivanje odlika početne i konačne vremenske oznake. Dok su početna desetljeća dvadesetog stoljeća bila u znaku užitka i zabava (taman su se ljudi oporavljali od Velikog svjetskog rata), sto godina kasnije sve je u znaku izbjegavanja dodira.

Uz koreografkinju Zrinku Lukčec Kiko u osmišljavanju koncepta sudjelovali su dramaturginja Maja Sviben i izvođači Katarina Arbanas, Maja Drobac i Sven Copony. Njih se troje kreću nesigurnim koracima među satovima (zbirka Josipa Horvata iz Samobora) raspoređenim po pozornici uz profiliranu, pomalo divlju glazbu (Marko Lucijan Hrašćanec), odjeveni u crnu odjeću (Kristina Grbavac) govoreći povremeno u mikrofon neke, ne baš sasvim jasne, obavijesti.

Priča o drastičnoj promjeni koja se dogodila na krajevima odabranog vremenskog razdoblja izuzetno je važna i zato ne razumijem zašto se njezina složenost ne može predočiti čisto i jasno. Sva energija izvođača, vizualna scenska dopadljivost i odlična glazba prošli su mimo mene ne okrznuvši me. A trebali su.