Svaka kazališna predstava i svaki kazališni festival održan pred publikom „u živo“ predstavlja u ovom trenutku pravo malo slavlje što izazva nesklonost strogim kriterijima. No, ipak valja ukazati na neke manjkavosti! XIV. Gumbekovi dani – festival cabareta u Centru za kulturu Histrionski dom (14.-29.5.2021.) uspio se održati prema zacrtanom planu pa su se na programu našle predstave koje su, iako pozivane na prijašnje „Gumbekove dane“, tek ove godine uspjele doći do Zagreba.
Gledano kronološki, prva je bila Osijek cabaret autorice Veronike Hardy u režiji Jasmina Novljakovića i izvedbi studenata Odsjeka za kazališnu umjetnost osječke Akademije za umjetnost i kulturu (19.5.).Vanja Čiča, Anabela Sulić, Grgur Grgić, Dominik Karaula, Davor Tarbuk, Filip Sever, Lorenco Tolić, Ana Cmrečnjak, Nina Vidan i Magdalena Živaljić Tadić zdušno su pjevali pjesme iz raznih mjuzikala (sasvim nejasno zašto baš taj izbor i baš tim redom), ali kako ih većina nije bila glasovno dorasla odabranim, prilično zahtjevnim melodijama, izvedba je patila (a pomalo i publika). Lutke „ubačene“ u pjevane točke nimalo nisu popravile opći dojam, dapače. Znajući da su izvođači educirani lutkari, bio mi je prilično zbunjujući njihov „ležeran“ odnos prema animaciji lutaka (zapravo, unošenje lutaka na scenu nije bilo ničim opravdano).
Usprkos ponekom proplamsaju, predstava je djelovala kao mlaka koncertna izvedba nastala redanjem loše otpjevanih pjesama. Znam da se radi o mladim ljudima koji su bili veseli što su uspjeli otpjevati odabrane melodije, ali njihovo je veselje trebalo (ipak) ostati iza zidova AUK-a.
Druga po redu bila je predstava HNK-a iz Varaždina pod nazivom RoSa E koja je opisana kao „realizacija snoviđenja Roberta Plemića, Sanjina Rožića i Filipa Eldana“ (21.5.) s kojom je glumac Robert Plemić krajem 2019. na Sceni Zvonimira Rogoza (komorna, podrumska scena ) obilježio 25 godina umjetničkog rada. Karlovčanin Plemić (1970.) je nakon završene zagrebačke Akademije došao 1994. u varaždinsko kazalište i tu se skrasio pa je proslavom želio ostvariti svoje snove (opis predstave je „bajka za odrasle“) i zapjevati na pozornici. Sanjin Rožić vješto svira gitaru, Filip Eldan je školovani glazbenik i zna svirati klavijature, Nikša Eldan, Tena-Antonija Torjanac i Hana Kunić znaju pjevati (back vokali, ali znamo da su ti obično bolji od „onog tamo sprijeda“) i Bard Krsto Plemić (Robertov sin) baš dobro bubnja, tako da jedina osoba koja je ostvarujući svoj san izazvala noćnu moru bio sam laureat.
Od proslave, izvedba se izrodila u predstavu u kojoj je Plemić, usprkos groznom i predugom pjevanju, pokazao odlike zabavljača. Pjeva odjeven u bijelo odijelo poput Elvisa Presleya, usput pričajući razne zgode iz svojeg života i to čini vrlo dopadljivo. Na primjer kada tumači da se grupa RoSa E sastoji od školovanih glazbenika (sa sluhom i poznavanjem nota) i njega koji je „istinski slobodni glazbenik“ (ne zna i ne mari za pravila nego pjeva na granici urlanja) i na scenu dovede glumicu Barbaru Rocco „koja ga podržava“, ona namjerno „falša“ kako bi ga „obodrila“ u njegovom načinu.
Iako su njegove priče vrlo zgodne, pjevanje je naporno (vidi gore). Troje glumaca u ulogama back vokala feminiziranim kretnjama usklađeno prate svojeg „frontmena“ pa je nepotrebno preoblačenje Nikše Eldana u žensku inačicu. Da sam bila na „tulumu“ u varaždinskom podrumu (na Sceni Zvonimira Rogoza) i nekontrolirano se drala, možda bi mi bilo zabavno, ali ovako...
Treća željno očekivana (pazi što si želiš!) predstava bio je SF cabaret Split in Space splitskog Gradskog kazališta mladih u režiji Ivana Lea Leme koji se već ukotvio u takvoj vrsti predstava (22.5.). U zanimljivoj scenografiji (Vesna Režić), „svemirskim“ kostimima (Marko Marosiuka) , SF-u primjerenom glazbom (Zvonimir Dusper) i uz scenski pokret Lea Mujića, glumci Ana Gruica Uglešić, Matija Grabić, Siniša Novković i Ivo Perkušić odlaze u svemir kako bi odozgo bolje sagledali svoj Split. Iz te daljine jasnije su težnje raznih osoba poput transrodnog muškarca, netolerantnog političkog desničara, sumnjičavog poklonika teorije zavjere ili običnih ljudi koji žele malo mira i ljubavi u svojim životima.
Likovi i njihove sudbine izmjenjuju se brzo i agresivno pa usprkos zgodnih zamisli i vrlo dopadljive glazbe sve je pomalo smušeno i nejasno. Lemo se, nažalost, već dulje vrijeme opredijelio za određenu „šprancu“ i njegove su predstave, ma koliko se izvođači trudili, počele međusobno nalikovati i ne nude više ni zabavu ni poruku. To je velika šteta jer on posjeduje (posjedovao je?!) „unutarnju vatru“ i moć da osmisli dinamičnu predstavu, no to je postalo na „prvu loptu“ i bez iznenađujućih zahvata (sjećam se da je toga nekada bilo!).
Nabrojene tri predstave učinile su me tužnom i ljutitom jer sam sigurna da su izvođači imali najbolje namjere, ali su na put otišli bez kompasa (sluha, glasa,redatelja, dramaturga, ideje) pa su zapeli u mračnoj šumi na grbavu putu.