28. SLUK: GK POŽEGA, "ZATOČENIK KULE BRO"
JOP-ovci protiv GMO povrća
Iako su lutke zgodne, a mladi lutkari vješti, nedostaje im dramaturška podrška i redateljska vizura pa priča povremeno gubi na kontinuitetu i na dinamici izvedbe
Objavljeno: 14.6.2021. 11:28:17
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zatočenik kule Bro" / Gradsko kazalište Požega

 

Uvijek me čudi preobrazba (brojnih) mladih darovitih studenata glume (i lutkarstva) u bezvoljne sudionike predstava kada se nakon Akademije nađu u profesionalnom kazalištu pa se iznenađena pitam zašto i dalje ne „grizu“?!  Međutim, autori predstave Zatočenik kule Bro svoj su ispit  (autorski projekt kako se to popularno zove, prema Matku Botiću, kada se ne može precizirati tko je što učinio) na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku uključili u  Gradsko kazalište Požega, čime su spomenutom kazalištu osigurali dodatni repertoarni naslov, a sebi profesionalni  nastup u natjecateljskom programu na 28. SLUK-u, Susretu lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku, 24.-29. 5.2021. (što sjajnom Toniju Leakoviću s predstavom Bračne muke iz vizure ruke s AUKOS-a nije „pošlo za rukom“).

Mihael Elijaš, Marijin Kuzmičić, Andrija Krištof i Silvijo Švast (mentor Hrvoje Seršić) uz oblikovateljicu lutaka i scenografije Saru Baričević (mentorica Ria Trdin) smislili su priču o životu povrća u gredici, njihovoj borbi protiv nametnika i sukobu s genetski modificiranim povrćem (velikom, čudovišnom i opakom brokulom). Zanimljivo oblikovane javanke u rukama vještih mladih lutkara duhovito prikazuju borbu JOP-ovaca (jedinica otpora povrća) predvođenih Per Shinom i misterom Kva (Mr Kva) protiv insekata čije je zujanje puno zlih slutnji (glazbalo kazoo). No, dobro pobjeđuje zlo i u gredici  je opet mir. Sve do jednoga dana…

Crteži na početku i na kraju predstave pokazuju povrtnu idilu, dok kovitlac magle i svjetala (projekcija na stropu dvorane sa zbivanjem  na sceni  tvori zatvoreni sustav) uz glazbu (Mihael Elijaš) sugerira neprilike kroz koje prolaze naši junaci. Iako su lutke zgodne, a mladi lutkari vješti, nedostaje im dramaturška podrška i redateljska vizura pa priča kojom se poručuje da se „samo radom nešto postiže“ povremeno gubi na kontinuitetu (nepotrebni otkloni od okosnice priče; ipak je to namijenjeno djeci) i na dinamici izvedbe. Izbacivanjem nepotrebnih scena (sadržajno praznog hoda) i dodavanjem još jedne ograde (kako bi se sakrilo premještanje glumaca između dva plana) predstava bi (čini mi se) postala boljom. Jer, kao što sam istaknula, vješte animatore  i zanimljive lutke, već ima!