SLUK: KAZALIŠTE VIROVITICA, „ANTIČKI UNDERGROUND: LAŽ, ISTINA I MIT“
Antičko-tinejdžerski raspašoj
Bez obzira na poneki redateljski, koncepcijski i strukturni problem, predstava 'Antički underground' vrlo je zabavna, dinamična i duhovita igra mitovima i sjenama čijoj scenskoj zaigranosti i razigranosti tinejdžeri gotovo sigurno neće moći odoljeti
Objavljeno: 6.8.2021 3:04:15 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
"Antički underground: laž, istina i mit" / Kazalište Virovitica

 

Jedan od najvećih misterija domaćeg kazališta je kako privući u svoje zamračene redove ključnu publiku u stvaranju gledateljskog kontinuiteta – tinejdžere. Moguća rješenja koja se nabace s vremena na vrijeme kreću se od osnovnih, poput otvaranja kazališnih scena za mlade (sad se pitate o čemu uopće pričamo ako nemamo ni scene, ali, da, jedan Osijek, koji ima glumačku i lutkarsku akademiju, nema scenu za mlade!), do konkretnih poput izbora atraktivnih tema, scenskog izraza i jezične komunikacije.

Za razliku od mnogih koji nude odgovore na papiru i po kuloarima, Dora Golub bacila se na posao i u predstavi Antički underground: laž, istina i mit (Olginu kritiku premijerne izvedbe pročitajte ovdje) ponudila svoje rješenje u spoju tinejdžerima više obavezne, nego atraktivne teme i bliskog im načina komunikacije. Nije na sceni, dakle, propitala mladenačku ljubav i mržnju, društvene medije i bulling, već antičke mitove, čime je publiku prizvala onim lakšim, lektirnim putem, no u isto vrijeme ne dozvolivši da jaz od 2500 godina funkcionira kao kazališna rampa, već je taj daleki svijet maksimalno približila ciljanim publikama. Učinila je to suvremenim tinejdžerskim rječnikom i osuvremenjenim sadržajem, odnosno povlačenjem paralele između društvenih i estetskih navika antičkih bogova s gadgetima, fejsbucima, instagramima i drugim obaveznim sastojcima života suvremenih tinejdžera. U tom spoju i osuvremenjenom čitanju Narcisova zrcalna samozaljubljenost pretočila se u selfie, po domaće sebić, objava na vazi (tek tada je antički čovjek važan, točnije vazan) našla je svog suvremenog parnjaka u Instagram postu s milijunima pratitelja, a antička glazba dobila je svoj odgovor u turbo folk i zabavnoglazbenim ritmovima koji će gotovo sigurno ciljane publike uvući i zadržati u predstavi (autori glazbe i dizajneri zvuka su Vedran Gorjup i Mario Petrinjak).

Golub, koja potpisuje adaptaciju Schwabovog čitanja antičkih mitova i režiju predstave, ovaj antičko-tinejdžerski gemišt nije smjestila u prostor mladenačkih raspašoja, već u poprilično nepoznat im svijet sjena, što je bio vrlo smion i škakljiv potez jer je jedna od njihovih ključnih osobina plošnost koja priziva monotoniju. Na sreću, radila je s glumcima koji imaju iskustva s razigravanjem sjena još od studija na osječkoj akademiji (posljednja „tunelska“ scena iz Hada jako podsjeća na završni rad osječkih studenata prije nekoliko godina) pa su taj ponajveći izazov u predstavi vrlo uspješno riješili stalnim izmjenama izraza i pristupa. No krenimo redom…

Antički underground nije neka mračna underground scena koja se gradila paralelno i alternativno s Olimpskom škvadrom, već nešto drukčiji pogled na Zeusa & co. Iako su nas škole naučile da knjigama uglavnom treba vjerovati, Golub je odlučila propitati istinitost mitova, i to iz prve ruke, dovevši na scenu stvarne mitske junake – od Hermesa, Prometeja i Pandore, Perzeja i Meduze do Perzefone i Hada. Jasno, nakon njihovih izravnih svjedočenja i sami mitovi poprimili su nešto drukčije obličje te su se pretočili u vrlo duhovit i dinamičan svijet prepun dekadencije i okrutnosti, ali i ljubavi prema sebi i drugima. Također, Golub se u tekstu sadržajnim pomacima i minijaturama višestruko obratila današnjim tinejdžerima, ujedno pomicanjem fokusa onom znanom, naglašeno muškom svijetu bogova suprotstavivši ženski pogled na mitske sapunice.

Redateljica je predstavu oblikovala oko tri mita kroz koje nas vodi voditelj i pripovjedač MC Hermes i upravo taj strukturni sloj čini najslabiju kariku cjeline. Mitove je omotala pripovjednim okvirom, tim teatraliziranim konceptom omogućivši glumcima šetnju između iluzije i deziluzije, mita i stvarnosti, što je na mjestima funkcioniralo, no šepalo je u povremeno rastegnutim i nategnutim dijalozima okvira (vjerujem da će se s brojem izvedbi ti dijalozi opustiti, pročistiti i živnuti). Također, u tom linearnom nizanju mitova nedostajala je strukturna gradacija i naglašenija ritmička igra te je sam kraj došao neočekivano i iznebuha. No iako to iz kuta kritičara i nije najbolje rješenje, takav naprasan i prebrz kraj možda u ciljanim publikama stvori želju za brzim povratkom u kazališni mrak. To još ostaje za vidjeti kad školarci konačno dobiju dozvolu za grupne posjete kazalištima (predstava namijenjena tinejdžerima još nije igrana pred njima). Jednako tako, iako bi stroži kritički pogled zamjerio predstavi i nesklad, odnosno nabacanost (izvedbenih) ideja, smatram da bi te neočekivanosti i stalna scenska iznenađenja u kojima se tinejdžeri mogu prepoznati ili im se bar dobro nasmijati, mogli dobro funkcionirati pred ciljanom publikom. I o tom potom.

Goran Koši bio je vrlo dobar MC Hermes, fino vodeći predstavu i ostajući duhovito zatečen gubicima pripovjednih konaca, dok su Sara Lustig i Goran Vučko uglavnom vrlo efektno oživljavali mitove ispred i iza sjenovitog paravana. Poneke greške, pomake i odmake u stvaranju sjenovitih svjetova možemo im oprostiti, budući da je u igri sjena nužno potrebna praksa, odnosno veliki broj izvedbi, kojih nisu imali. Posebice ovako oblikovanih sjena u kojima su lomili, spajali i kolažirali tijela, koristili dubinu prostora i boje, razbijali plošnost i očekivanost, da bi u zadnjoj sceni poništili i platno, dimom i svjetlom oblikujući dubinski svijet sjena. Također, na više su mjesta razvili zanimljiv dijalog i duhovitu polemiku, ponekad i pravi sukob između sjena i riječi u kojemu su vizualni elementi predstave uspješno mijenjali, korigirali i dopisivali svog scenskog nositelja – tekst.

Odličan posao napravio je oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj (zasluženo osvojena nagrada na SLUK-u), stvorivši dinamičan, obojen, trodimenzionalan i scenski živ svijet sjena, dok je scenografkinja i kostimografkinja Tončica Knez vrlo zgodno i duhovito, a u pogledu Sare Lustig mladenački zavodljivo, obukla glumce.

Zaključno, bez obzira na poneki redateljski, koncepcijski i strukturni problem, predstava Antički underground vrlo je zabavna, dinamična i duhovita igra mitovima i sjenama čijoj scenskoj zaigranosti i razigranosti tinejdžeri neće moći odoljeti. Barem ja ne bih, da sam ponešto mlađi.