KAZALIŠTE VIROVITICA: „ANTIČKI UNDERGROUND – LAŽ, ISTINA I MIT“
Opaki momci s Olimpa
Iako su glazba, svjetlo i glumci ispunili sve što je (valjda) bilo zamišljeno u sklopu predstave, sama predstava je pomalo ravna i monotona
Objavljeno: 12.22.2020 11:55:43 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
„Antički underground – laž, istina i mit“ / Saša Pjanić

Uvijek je golicava ideja posegnuti za klasičnim pričama i  „prije upotrebe ih protresti“ pa je mlada dramaturginja Dora Golub (1990.) prihvatila ponudu iz virovitičkog kazališta da se ogleda u propitivanju grčkih mitova, u čemu joj kao polazište  poslužila zbirka antičkih priča Gustava Schwaba. Njemački  književnik, pastor i izdavač Gustav Schwab (1792.-1850.) dvadesetak je godina prikupljao antičke mitove nastanjene bogovima i herojima čiji su postupci nerijetko bili pogubni za njih, a još više za ljudski rod. Taj pozamašni materijal Schwab je ukoričio pod nazivom „Najljepše priče iz klasične starine“ (prvo izdanje u Stuttgartu 1838. - 1840.) i tako utemeljio relevantno štivo o grčkoj mitologiji.

Čitajući o postupcima stanovnika Olimpa lako uočavamo da se radi o iskonskim nasilnicima, što Golub ne dovodi u sumnju. Kako se radi o doista obilnom materijalu, ograničila se na nekoliko mitova s jasno naznačenim muško-ženskim odnosima (feminističkim čak), dramaturški i redateljski oblikujući predstavu pod nazivom „Antički underground – laž, istina i mit“ (Kazalište Virovitica, 27.11.2010.). Budući da pod mitom podrazumijevamo narodnu predaju o nadnaravnim bićima upletenim u nadnaravna zbivanja, pojmovi poput laži i istine služe u svrhu „raskrinkavanja“ odabranih likova.

Goran Koši u ulozi boga Hermesa, starogrčkog glasnika bogova, zaštitnika trgovaca, putnika i lopova, uz pomoć Kore i Kora, Sare Lustig i Gorana Vučka, vodi nas kroz predstavu, pri čemu je on zadan  lik, dok se  njih se dvoje preobražavaju  za potrebe pojedine priče. Za razliku od tipičnog dramskog kazališta, ovdje su likovi i glavnina događaja prikazani  kazalištem sjena i to ne uporabom plošnih lutaka, već obasjavanjem samih glumaca i predmeta. Različiti izvori  svjetlosti – statični i pokretni, mrtvi kut, obilje dima („Jako, jako puno dima“ kako je pojasnio izvrsni oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj), korištenje prozirnih folija sa crtežima i poznavanje kazališta sjena („To je užasno teško izvesti s tako malo ljudi“, istaknula je glumica čiji se diplomski rad temeljio na toj tehnici) dovele su do ove „drugačije“ predstave.

U početnoj sceni Koši se obraća ciljnoj publici, srednjoškolcima (što je na premijeri bilo komično jer te publike nije bilo), govoreći njihovim tehnološkim jezikom (koji mi je kasnije podrobno objasnio desetogodišnji dječarac) ne bi li ih privolio (vrijeme će pokazati koliko uspješno) da odgledaju predstavu. Što čak i ne ovisi o samim srednjoškolcima!

Iz donjeg svijeta uz dim i svjetlo izlaze glavni protagonisti da bi prikazali priču o Prometeju i Pandori (Tončica Knez si je dala truda oko haljine Sare Lustig; naravno i oko odjeće muških protagonista, ali Sarina je baš krasna) u kojoj pratimo  kako su Prometej i Atena stvorili ljude (meni osobno vrlo duhovito), kako  Prometej biva kažnjen nakon što je ljudima poklonio vatru (zgodna epizoda orlovog kljucanja jetre) i kako  prelijepa Pandora („svime obdarena“) otvara svoju kutiju ispunjenu opakim darovima.

U mitu o Perzeju i Meduzi, Golub  „tumači“ kako Perzej zbog slave želi ubiti čudovište odnosno želi postati lik nacrtan na vazi („vazan lik“), što se prilično razlikuje od „službenog“ objašnjenja (Schwab). Također nalazimo prijepore oko nastanka „ogavnog“ Meduzinog lika: nasuprot tvrdnji da je ona svojevoljno vodila ljubav s Posejdonom u Ateninom hramu stoji tvrdnja da ju je on silovao (što zagovara predstava), no razlog pretvaranja njezine kose u klupko zmija jest Atenina osveta (navodno se Meduza hvalila ljepotom svoje kose, što nikako nije bilo mudro). Meduzina sposobnost da pogledom okameni živa bića zgodno je prikazana  zelenim laserskim zrakama. Posljednji mit u predstavi bavi se Perzefoninim odlaskom u podzemlje i razlikuje se od Schwabove varijante: ne otme nju Had, nego se ona u njega zaljubljuje na olimpskom tulumu… Od svih sjenovitih epizoda ispunjenih dimom i svjetlošću, ova je meni bila najljepša i najpoetičnija (Garaj).

Po mojem sudu, dominantna sastavnica predstave bila je glazba dvojice autora, Vedrana Gorjupa i Marija Petrinjaka, jer nije  samo odlično skladana već je nadahnuto uključena u  predstavu. Čini mi se da bi čak mogla samostalno koncertno funkcionirati! Međutim,iako su glazba, svjetlo i glumci ispunili sve što je (valjda) bilo zamišljeno u sklopu predstave, sama predstava je pomalo ravna i monotona. Ne znam leži li uzrok u htijenju da se tekst nakrca  podacima ili u režijskom neiskustvu? Svakako je izvrstan potez uvođenje kazališta  sjena u tradicionalno dramsko kazalište, ali valja uvažiti izreku, doduše latinsku a ne grčku, Festina lente.