Gledajući poetsko-glazbenu predstavu Arsenov feral s kojom su glumci HNK u Šibeniku i troje glazbenika sudjelovali na XIV. Gumbekovim danima – festivalu cabareta ( Centar za kulturu Histrionski dom, 20.5.2021.) razmišljala sam o Šibeniku i nekim poznatim Šibenčanima. U gradu koji uz Dubrovnik i Split (oprosti Zadre) nudi sjajne scenografske vizure, gotovo nitko ne promišlja o ambijentalnom kazalištu, mada su trgovi i ulice za to itekako „spremni“. Osim što je lijep za oko, Šibenik je mjesto gdje su se rodili, stasali ili radili izuzetno daroviti ljudi (to su, naravno, svi današnji Šibenčani po definiciji) poput, da pobrojim tek nekolicinu, graditelja katedrale Jurja Dalmatinca (preminuo u Šibeniku 1473./75.), izumitelja Fausta Vrančića (1551.-1617.), pjesnikinje Vesne Parun (1922.- 2010.) s obližnjeg Zlarina, jednog od hrvatskih najlucidnijih suvremenih dramatičara Ive Brešana (1936.-2017.) i sjajnog pjesnika i kantautora Arsena Dedića (1938.-2015.).
Nadahnuti Arsenom (bez prezimena, jer postoji samo jedan i jedini) kao lučonošom, glumci su složili pjesničko-glazbenu formu u kojoj predstavljaju Arsenove, ali i stihove drugih pjesnika te unutar zadanog okvira mijenjaju sadržaj i izvođače. Za zagrebački su se nastup Oriana Kunčić, Franka Klarić, Jakov Bilić, Ana Perković i Šime Bubica uz gitarista Antu Stošića srčano prihvatili svojeg omiljenog pjesnika čiji su stihovi očito utkani u njihovu svakodnevicu, što se dalo naslutiti prilikom nastupa pjevačice Nataše Cvitan praćene klavijaturistom Tomom Cukrovom. Gledajući ih, prisjetila sam se izuzetno zabavnih Arsenovih nastupa na kojima je recitirao, pjevao i pomalo sarkastično komentirao ljude (čak i svoje najdraže) i zbivanja oko sebe što je, za razliku od ovog prikazanog Ferala, odisalo kabaretskim duhom. Arsen je taj ugođaj i povišenu atmosferu postizao svojim zdušnim nastupom u kojem ništa nije fingirao (u njegovoj je čaši doista bilo vino!).
Uza sve napore i uloženu emotivnost svih sudionika, predstava Arsenov feral djelovala je statičnom, redateljski nepovezanom i dramaturški nedosljednom: umjesto osmišljavanja zaokruženih tematskih blokova (za što u njegovim knjigama ima obilje materijala) „skakalo“ se od pjesme do pjesme. Nema puno dobrih satiričnih pjesnika, a kod Arsena (uvijek je tvrdio da mu „arsen“ nije ime, nego zanimanje) baš su ti stihovi nenametljivo i inteligentno ukotvljeni u pjesmama pa je šteta da se tom segmentu nije posvetila veća pažnja, nego se naglasak stavio na govorenje i pjevanje svima poznatih ljubavnih pjesama (uz dodatak krasne ali potpuno nepotrebne pjesme Ti koja imaš nevinije ruke… Vesne Parun), a sve upakirano u ležernu „klupsku“ scenografiju. Uostalom, čemu prevrtati knjige po stolu i nabacivati se papirima kada i publika, a kamoli ne izvođači, znaju upravo te, čak i previše poznate pjesme?
Najviše mi se svidio Šime Bubica, glumac sklon glazbi, koji je Arsenove stihove otpjevao na svoj način pa mislim da je upravo njegov izvrstan nastup pokazao namjere ove predstave: Arsenovo nasljeđe učiniti svojim. Drugačiji izbor pjesama i redoslijed izvođača mogli su jače istaknuti Arsenovu darovitost, osebujnost i svestranost te ostvariti „čvršću“ predstavu. Tada bi Arsenove riječi: „Prevode me, privode i izdaju“ bile tek duhoviti komentar. Ovako dvojim.