Svojim je temperamentnim nastupima glumac Zlatko Vitez (1950.) nerijetko izazivao kontroverze, ali zahvaljujući njemu, Zagreb već desetljećima ljeti ima kazališnu pozornicu na otvorenom (Opatovina) te dva festivala („Gumbekovi dani“ i „Bobijevi dani smijeha) kojima čuva sjećanje na dvojicu izvrsnih glumaca. Usprkos epidemiji, na  XIV. Gumbekovim  danima (14. – 29.5. 2021.) bilo je prikazano jedanaest predstava obilježenih kabaretskim duhom, onim istim koji je resio glumca Mladena Crnobrnju – Gumbeka (1939.-2000.).

Vitez kao ljubitelj Krležinog opusa i poštovatelj kajkavskog jezika (ne idioma, ne narječja nego jezika) oduvijek je bio posebno sklon Krležinoj pjesničkoj zbirci Balade Petrice Kerempuha (1936.), pa na njoj  temelji svoju predstavu („galgenkabaret“) Evropa za nas ima štrik u kojoj recitira i pjeva uz glasovirsku pratnju Zvonka Presečkog (14. 5. 2021., Glumačka družina Histrion, Centar za kulturu „Histrionski dom“) i kojom je otvorio ovogodišnje „Gumbekove dane“, osvojivši nagradu za najbolju predstavu i najboljeg glumca.

Okružen Krležinim portretima, stojećim svjetiljkama i cvijećem (majstor scene Daniel Pavlović), Vitez uz tamburicu i violinu naizmjence pjevajući i govoreći prelazi iz balade u baladu, nadahnuto i podsmješljivo, uzvišeno i „repajući“. Jer takve su Balade – pune očaja i sprdnje, ispunjene „meglama“ i „galgama“ sa slutnjom nade („Nado, donesi dečkima rundu“), ispunjene mudrošću („Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo“) i jezičnim tvorevinama kojima danas nitko ne govori, ali je uglavnom svi razumiju.

Vitez, dakako, u predstavi nije izgovorio svih trideset i četiri balada (koliko ih je otisnuto u drugom izdanju 1946.), ali ih je isprepleo prepoznatljivim proznim fragmentima i pjesmama („osobnom“ poput Ja sam Varaždinec) tvoreći dinamičnu predstavu. Dobar poznavatelj Balada, Vitez je očito pomno  birao stihove i slagao njihov raspored pa se u predstavi mogu pratiti slike teškog seljačkog života, domoljubni zanos i naglašena privrženosti jeziku (emotivna, gotovo ogorčena recitacija stihova iz balade Planetarijom: „V meglenom blatu, v pogrebnom maršu, / otkod nas nigda več nebu nazaj, / Ileri kak pilki,faklonosi, / zaškrabani dijaki, larfonosi, / pokapali su paradno starinski reč Kaj“).

Mogla bih naći poneku nedosljednost u dramaturškom oblikovanju predstave, ali predanost i uživljenost kojom Vitez  interpretira stihove pri čemu nesebično dijeli vlastiti užitak sa svojom publikom, nadvisuju bilo kakvu ozbiljnu zamjerku.