Najnoviji proizvod iznjedren kao posljedica teških vremena je potpisivanje ugovora o suradnji među nacionalnim kazališnim kućama pa je tim logičnije da se nezavisna kazališta uzajamno pomažu. U takozvanim epidemiološkim uvjetima idealan izvedbeni prostor postala je velika dvorana u kojoj se mogu rasporediti stolice prema načelu „daleko (između gledatelja), a blizu (mjestu izvedbe)“ pa su u zadnje vrijeme zaredale predstave nezavisnih UO u dvoranama  „Jedinstvo“ i „Močvara“ smještenih uz savski nasip koje su  nastale  preuređenjem napuštene zagrebačke tvornice.

U „Močvari“  je u sklopu programa „KUM – kazalište u Močvari“ u produkciji Tigar teatra izveden autorski projekt četvero umjetnika naslovljen Counting Sheep sa žanrovskom  oznakom: tehnološki  punk kabare za mlade (29.4.2021.). Priču o mladoj djevojci koja se sprema na sastanak (što se, osim što nam to kaže pripovjedačica, može naslutiti jer se presvlači neodlučna pri odabiru odjeće i čeka sjedeći na raznim tramvajskim stanicama) ispunjenu glazbom i scenama koje možemo usporedno pratiti na pozornici i na snimkama, osmislili su Dora Kokolj (koreografija i ples), Attila Antal (režija i glazba), Anja Pletikosa (tekst i dramaturgija) i Leo Vukelić (scenografija i animacija).

Glazba koju Antal svira na električnoj gitari ili pušta sa snimke je izvanredna pa onaj njegov pomalo agresivni „reperski“ dio baš nije nužan. Najzahtjevniji dio predstave  je ostvarivanje  „virtualne stvarnosti“, jer se Kokolj kreće unutar male pozornice s kvadrom na sredini, dok njezina snimljena dvojnica prolazi kroz različite ambijente koji nastaju  mijenjanjem oslikanih pozadina ili dodavanjem lutkica ili drugih rekvizita. To je simpatično i svrsishodno, ali  je povremeno izvedeno neprecizno. Recimo, Kokolj na pozornici sjedi na kvadru, ali se  ovaj ne podudara sa sjedalicom na snimci, pa njezin snimljeni lik zapravo - lebdi. Sljubljenost  između stvarnog, trodimenzionalnog svijeta i snimljenog, dvodimenzionalnog svijeta mora biti točna u gabaritima i položajima jer inače nema smisla ni ljepote.

Sve češće se u kazališnim izvedbama koriste tehnološki zahvati koji vode preplitanju različitih „stvarnosti“, ali puka dosjetka, ma koliko bila zanimljiva ili zgodna, ukoliko je lišena razloga, nije dovoljan argument. Predstava „Counting Sheep“ je dopadljiv izvedbeni  iskorak, ali mislim da  bi još valjalo poraditi na njezinoj dramaturškoj i tehnološkoj preciznosti.