Švicarski književnik Friedrich Dürrenmatt (1921.-1990.) pisao je novele, romane i drame gotovo četrdeset godina, a  svjetsku je slavu stekao crnom komedijom (s natruhama groteske i trilera) Posjet stare dame (Schauspielhaus Zürich, 1956.) u kojoj secira ponašanje ljudi izloženih kušnjama. „Stara dama“ iz naslova izuzetno je bogata Claire Zachanassian koja u rodni Guellen (prema napomeni autora, negdje u Europi) dolazi nakon nekoliko desetljeća izbivanja jer želi poravnati račune s Alfredom Illom, svojom davnom ljubavlju. Ostavši trudna s illom, mlada i siromašna, Claire ga traži da prizna očinstvo, ali on dovodi svjedoke koji lažno svjedoče o Clairenom promiskuitetu i sudac ga oslobađa bilo kakve obaveze. Ismijana i osramoćena Claire napušta gradić, a Alfred se bogato ženi trgovčevom kćeri.

Nakon poroda Claire radi kao prostitutka, ali se udaje za bogatog starca i njegovom smrću postaje milijarderka. Istovremeno u Guellenu propada gospodarstvo pa se nekada prosperitetni gradić pretvara u zapuštenu selendru, a njegovi stanovnici beznadno osiromašuju. Saznavši za dolazak bogatašice, „njihove  Klarice“, očekuju da će ona, u ime mladalačke ljubavi, pomoći gradu pozamašnom sumom novaca. No, kako Claire nikada Illu nije oprostila izdaju, svojim nekadašnjim sugrađanima predlaže pogodbu: dat će im milijardu ukoliko ubiju Alfreda Illa. Ubojstvom Illa, Claire bi „kupila  pravdu“ i tako dobila zadovoljštinu zbog  davno iznuđene presude (svjedocima se već osvetila kastracijom i sljepoćom, a suca je pretvorila u svojeg slugu). Zgražanje nad  njezinom ponudom (Gradonačelnik: „Gospođo Zachanassian! Mi smo još u Europi, još nismo postali divljaci. U ime grada Guellena, u ime čovječanstva – odbijam Vašu ponudu. Radije ćemo ostati siromašni nago da svoje ruke umrljamo krvlju.“ Claire: „Ja čekam“ ; preveo Dragoslav Andrić, IP „Rad“, 1969.) nije dugotrajno, a stanovnici svoje prave namjere ubrzo pokazuju kupujući skupu robu na dug. Jednoglasno prihvaćenje novca iz Fonda Claire Zachanassian obrazlažu osjećajem za pravdu i svojom savješću – a  onda složno opkoljuju Illa…

Predstava Posjet stare dame u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji dramatičara / dramaturga Tomislava Zajeca u Kulturnom centru Travno (Novi Zagreb) prva je premijera Gradskog dramskog kazališta „Gavella“ u novom prostoru (6.5.2021.). Trenutak za uprizorenje  ove tragikomedije je izvrsno odabran (možda čak nehotice) jer je ljudska narav  kakvom je prikazuje Dürrenmatt ista u svakom vremenu i prostoru, a nevolje koje su nas od nedavno zapljusnule (lokalno i globalno) pokazuju da su ljudi, nakon prvotnog nećkanja, spremni na razne gadosti (duhovita opaska o blagostanju za jedan leš).

Budući da je Duerrenmattov tekst zbilja izvrstan (u današnjem nestrpljivom vremenu možda malkice predug za izvedbu) uopće ne razumijem potrebu za intervencijama u njega. Tomislava Zajeca smatram doista pametnim, pristojnim i delikatnim dramatičarom i pitam se bi li sam volio da mu neki „malac“ petlja po tekstu „kiteći“ ga nepotrebnim dodacima  poput brojalice Bio jednom jedan pas…, Krležine balade Stric vujc ili monologa iz antičke drame, te opisima lokalnih  zbivanja i nabrajanjem općih mjesta unosio komentare i didaskalije upitne vrijednosti?! Bi li ga tome, u okviru svojeg kolegija, sam podučio? Smanjiti broj epizodnih likova i izbaciti pojedine pasuse bili  bi zadovoljavajući (kao što rekoh, u nestrpljivim vremenima čak dobrodošli) zahvati, ali nedopustivo je ovako sjajan tekst preobratiti  u prizemnu  priču. Nedavno me rastužila Zajecova „obrada“ Molièreove  komedije Škrtac, ali me ovakvo radikalno uplitanje u tekst i duh Dürrenmattove komedije ozbiljno razljutilo. Zbilja bih rado saznala razloge takvih (nepotrebnih i upitno duhovitih) intervencija (samo zato da ne boravim u mraku neznanja).

Dora Ruždjak Podolski režira Zajecove dosjetke umjesto Dürrenmattove groteske („srdit komad“ kako napominje autor), pa se umjesto zaokruženih prizora koji bi razotkrivali  prevrtljivu ljudsku prirodu nižu labavo osmišljene sličice. Kada, na primjer, lokomotiva uleti u stanicu razbivši zid (u originalu Claire je ručnom kočnicom nedopušteno zaustavila brzi vlak u Guellenu, što je odmah „izgladila“ pozamašnom sumom novaca), ne nalazim za taj postupak nikakav razlog osim dekorativnog (Stefano Katunar) jer niti je Claire  neočekivano upala u život građana (očekivali su je, ali malo kasnije), niti je ta lokomotiva ikako sudjelovala u daljnjoj priči (osim što je smanjila raspoloživi glumački prostor na ionako plitkoj pozornici). Promjena krojeva i boje odjeće (Manuela Paladin Šabanović) pomno prati porast blagostanja, mada nisam sigurna koja bi to „modna“ linija trebala biti (kao ni razlog za dvostrane zlatne čizmice na nogama kažnjenih svjedoka ), dok se glazba (Stanislav Kovačić) povremeno nameće čudnim ritmom.

Jelenu Miholjević često gledam u različitim ulogama, ali se ne sjećam da je u nekoj od dosadašnjih predstava odisala takvom blagošću kao u ovoj. To, međutim, nema veze s karakterom ljute žene koja se došla osvetiti na bizaran način (odlično poznajući pohlepnu i zločinačku narav ljudi među kojima je odrasla). Ništa što ona izgovara nema težinu i da ne poznajem razvoj komedije (u to Zajec ipak nije dirao), ne bi me iznenadilo da je odustala od osvete. Sven Medvešek kao Alfred Ill pomalo je mlak, osim u odličnoj sceni u dućanu kada shvaća da su ga sugrađani osudili na smrt, jer svi bezbrižno kupuju najskuplje proizvode (na dug) i dolaze sve bolje odjeveni (za početak nove žute cipele).

Vjerodostojan je Amar Bukvić kao gradonačelnik, dok su u dosljednosti svojih likova zanimljivi Siniša Ružić (batler), Sven Šestak (župnik), Hrvoje Klobučar (učitelj) i Nenad Cvetko (slikar). Mada su stanovnici Guellena kao i Clairena pratnja skoro neprestance  na pozornici, rascjepkanosti prizora ne definira njihov istinski doprinos gradskom životu: gospođa Ill i kći (Barbara Nola, Anja Đurinović), policajac i željezničar (Janko Rakoš, Andrej Dojkić), liječnica i dvije žene (Ana Kvrgić, Natalija Đorđević, Anica Kovačević), slijepi eunusi Koby i Loby (Vanja Jovanović, Ivan Grčić) i tri nevažna Clairena supruga (Andrej Kopčok).

Dolaskom Claire Zachanassian u Guellen su se, zastrašujuće  ali učinkovito, poravnali stari računi. Možda je umjesto na Capri krenula prema Zagrebu (negdje u Europi) jer lijes ionako ima.