TUEL GRIČ: DK GAVELLA, "OBAVEZNI SMJER"
Tunel kao svijet
Ako me predstava i nije previše oduševila, potpuno me očarala glumačka predanost
Objavljeno: 5.20.2021 12:13:06 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Obavezan smjer" / Mak Vejzović

 

Tunel koji povezuje Radićevu i Mesničku ulicu prokopan je ispod „svjetovnog“ zagrebačkog brdašca Griča („sakralno“  brdo je Kaptol) u doba Nezavisne Države Hrvatske (1943./44.) odnosno Drugog svjetskog rata kako bi služio kao sklonište za vrijeme zračnih napada. Poslijeratni „purgeri“ znali su za taj tunel, ali kako je uglavnom služio kao skladište i bio stalno zaključan/nedostupan, pomalo je padao u zaborav. Kako na  ovim našim zemljopisnim  koordinatama nikada nije dosadno, nakon pola stoljeća pojavio se novi rat (Domovinski) zbog čega su se početkom devedesetih opet otvorila tunelska vrata da bi se u djelomično uređenom tunelu za vrijeme zračnih uzbuna smjestili ustrašeni Zagrepčani (sve je bilo vlažno i bljak, ali je pružalo osjećaj zaštićenosti, pa su se ovdje ubrzo počele održavati glazbene priredbe).

Tunel koji je potpuno uređen godine 2016. prozvan je Tunel Grič (za razliku od sljemenskog tunela kojeg smo uvijek zvali Tunel) i postao je omiljena prečica (osobito ljeti), ali i mjesto različitih događanja. Budući da je potres u proljeće 2020. (a ni onaj prosinački nije bio ljubazniji) prilično oštetio zdanja u  zagrebačkom gradskom središtu (nevaljalica korona također se nije sustezala dati svoj doprinos), među inima je i zgrada  Dramskog kazališta Gavella prestala biti dostupna. Kako nevolje često potiču kreativnost (vele da je inteligencija  snalaženje u novim uvjetima), uprava i ansambl dali su se u osmišljavanje repertoara na različitim mjestima pa se tako najnovija predstava opisana kao „dramska instalacija“ pod nazivom Obavezni smjer održava u gore navedenom Tunelu Grič. Radi se o  autorskom  projektu (koncept, tekst, režija) „Gavellinog“ glumca Enesa Vejzovića u kojem sudjeluje šesnaest članova ansambla (koji puta neprepoznatljivi zahvaljujući kostimografkinji Mariti Ćopo).

Tunelski prostor kroz koji se u predstavi (obavezno) ide smjerom od Mesničke do Radićeve ulice podijeljen je u segmente, a u svakom od njih stoluju neobični likovi (jedan do dva) koji gledatelje – sirotane (kojih može biti najviše četvero; u terminu, 31. 3. 2021. u 20.30  bilo nas je dvoje) nastoje u nešto uvjeriti, obrlatiti ih ili prestrašiti. Iako na  ulazu u tunel dobijemo rakijicu, to je potpuno nedostatno gorivo  za put koji je dug 350 m i traje četrdesetak minuta. Iako baš nije svaki puta jasno tko su spodobe koje nas spopadaju i kakve su njihove nakane, najjače emocije koje odašilju su nasilje i strah: dok neki agresivno inzistiraju na našem sudjelovanju (Amar Bukvić, Darko Stazić, Đorđe Kukuljica) drugi su očigledno u nevolji (Nenad Cvetko, Bojana Gregorić Vejzović). Susret s bolničkim osobljem snažno asocira na stvarnost (Hrvoje Klobučar, Mada Peršić) dok groteskno vjenčanje (Sven Šestak, Tena Nemet Brankov), zapuštena starica koja očekuje posjet sina (Filip Križan, Ana Kvrgić), par u vlaku (Barbara Nola, Janko Rakoš) ili čudni isljednici (Ranko Zidarić, Ivana Bolanča) bude nelagodu. 

Neki segmenti predstave mogu se dešifrirati, neki ostaju na razini čuđenja ili nejasnoće, ali ono što nesumnjivo zaslužuje svaku hvalu jest pristup izvedbi. Budući da svakih deset minuta ulazi nova publika (od 19 do 20.30), glumci tijekom večeri odigraju petnaest predstava, pa više od propitivanja postupaka i snebivanja nad nekim zahvatima u predstavi, mene impresionira njihov entuzijazam. Ako me predstava i nije previše oduševila, potpuno me očarala glumačka  predanost (makar su vikali na mene).