ZKM-OV INKUBATOR: "KNJIGA O LJETU"
Ljeto iz inkubatora
Neobično sam zahvalna 'inkubatoru' i Nadeždi Perišić Radović zbog susreta s književnim djelom Tove Jansson, pa sam zato malo žalosna što me predstava nije dostojno očarala
Objavljeno: 5.11.2021 10:32:40 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Knjiga o ljetu" / Marko Ercegović

 

„Program inkubator“ je programsko usmjerenje Zagrebačkog kazališta mladih „osmišljeno kao kreativni prostor u kojem članovi ansambla u kućnoj i zaštićenoj atmosferi vlastita kazališta mogu slobodno istraživati i razvijati osobni autorski izraz, koji često izlazi izvan okvira temeljne profesije“ piše Tomislav Zajec u programskoj knjižici koja prati najnoviju predstavu iz spomenutog programa, a to je (nakon predstava Velika bilježnica, Zdrav i čisti dom, to je baš po mom i Tri X i ja) Knjiga o ljetu Tove Jansson u dramatizaciji (uz Ivanu Vuković) i režiji glumice Nadežde Perišić Radović (Scena Polanec, 27.3.2021.).

Rođena u Finskoj gdje je  godinama živjela, književnica i likovna umjetnica Tove Jansson (1914.-2001.) pisala je na švedskom jeziku, a svojom serijom romana o dobroćudnim trolovima Muminima predstavlja vrhunac skandinavske književnosti za djecu. Zbivanja kroz koja prolaze Sophia i njezina baka (uz očevu latentnu prisutnost) tijekom ljeta na otoku u Finskom zaljevu opisana su u dvadeset dvije priče  okupljene u Knjizi o ljetu (1972.; Željka Černok, Naklada Pelago, 2010.), ali se teoretičari ne mogu odlučiti pripada li to štivo među dječje klasike ili u klasike za odrasle. Poglavlja se nižu prateći život na otoku bez izmaštanih likova ili neobičnih situacija (kao kod Mumina), ali svi razgovori odišu dubokom proživljenošću jer sugovornice povezuje iskrenost i mudrost, odnosno spoj „dječjih usta“ lišenih licemjerja i iskrenih odgovora prožetih iskustvom.

Priče veličaju ljepotu prirode, dakle obiluju opisima, ali i dijaloga ima na pretek pa presudni  dio dramatizacije leži u odabiru priča. Među najupečatljivija poglavlja pripada ono nazvano Sophijina oluja u kojem Sophia moli: „Dragi Bože, neka se nešto dogodi“(…) „Oče-naš-koji-jesi, umirem od dosade, amen“ . Pojavu jake oluje Sophija pripiše svojoj važnosti i molitvi, ali kada shvati kakvu je štetu oluja pričinila, postane jako žalosna…. Odlične su priče o praznovjerju ili o brodu s varalicama, ali disertacija o glistama koje se raspolove je doista preduga i jednolična (ma koliko u knjizi bila zgodna). Neobično je da u izvedbu nije uvrštena sjajna priča Mačka, tim više što je objelodanjena u programskoj knjižici koja, uz to,  vrvi ilustracijama mačaka (Pjer Meničanin i Mara Meničanin).

Mada mi se knjiga jako svidjela i jednosatna predstava vjerno prati odabrane priče, izvedba mi je bila povremeno monotona (da ne citiram Sophijinu molitvu), što jedino mogu pripisati stišanoj dinamici (hodanje po kubusima ne doprinosi tempu). U pozadini  scene nalazila se  plošna naznaka broda, jedina veze otoka s okolinom (Jasmin Telalović), dok su naglašeno kolorističke projekcije glavni vizualni dio predstave (Dalibor Barić). Njihova izmjena prati promjene kroz koje prolazi otok (i njegovi stanovnici), ali usprkos upečatljivosti ne doprinose   dinamici.

Baka i Sophie odjevene su u široke, zanimljivo smišljene haljine plavih tonova (Barbara Prpić) koje ih čine sličnima i istovremeno različitim u skladu s godinama, što mi se čini izuzetno uspjelim. Otac (Nikša Butijer) je nijemi svjedok pa je njegova odjeća osjetno drugačija (toplih boja). U knjizi je  otac objekt o kojem se govori (bez obzira koliko bio važan u nekim akcijama), dakle zamalo nevidljiv, pa je takav pristup mogao ostati i u predstavi, tim više što se nisu uveli niti neki drugi, aktivniji likovi (poglavlja „Susjed“ ili „Posjet“). Ulogu bake preuzela je Nadežda Perišić Radović (odgođena je alternacija Nataše Dorčić), ali njezina je interpretacija bila suviše plošna, posebno u govornom segmentu. Nika Barišić (u alternaciji s Janom Slamnig) u ulozi zaigrane „mudrijašice“ Sophije  odlično se snašla jer je uloga znatiželjne djevojčice doista veliki glumački zalogaj. A to je mlada glumica vješto dovela do kraja sa svim nijansama tuge i radosti, kratkotrajnim  kako to i priliči njezinoj mladoj dobi.

Neobično sam zahvalna „inkubatoru“ i Perišić Radović zbog susreta s književnim djelom Tove Jansson, pa sam zato malo žalosna što me predstava nije dostojno očarala.