Rečenicom „A Bog šuti jer nema što reći, tišina je jedini odgovor“ Damir Mađarić završava svoj kratki roman Dječak koji je govorio Bogu (Ogranak MH u Koprivnici, 2010.) kojeg je slovenski redatelj Samo M. Strelec postavio na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (9.4.2021.). Prije ovog raskošnog uprizorenja u kojem je dramaturg, redatelj i scenograf Strelec uposlio gotovo cijeli glumački ansambl, uz  četiri animatora „sa strane“, djelo je postavljeno u Kazalištu „Oberon“ (Koprivnica, 2013.) kao monodrama (Goran Koši) u režiji i dramatizaciji samog autora.

U početnim scenama gledamo pisca (Vladimir Tintor) koji na more ispraća suprugu (Anita Schmidt) i dvije kćeri (Ivana Gudelj Tešija, Selma Mehić) da bi u samoći i miru „doma svog“ napisao „nešto“ što bi im pribavilo novac. Njegovim neradom novca u kući ima sve manje i on osjeća krivicu, pa u društvu mačke i psa traga za inspiracijom („Ne pišem jer mi ništa ne pada na pamet. Nikakva priča. Ništa!“). U jednom ga trenutku kućni  ljubimci, lutke  (tehnologinja Tončica Knez) koje vješto animiraju Maja Lučić, Andrija Krištof, Toni Leaković i Nikola Radoš, odvlače do napuštenog ormara u štaglju, gdje pisac među nabacanom kramom nalazi bilježnicu, dnevnik 13-godišnjeg dječaka Emanuela F. Iako je lutkarski element u dramskoj izvedbi zgodna dosjetka, a u Osijeku lutkara ne nedostaje, ovdje su pas i mačka zapravo suvišni (iako su stalno prisutni u romanu) jer umjesto da se bavimo piščevom stvaralačkom sušom, svi gledamo psa koji se izvrće i mačka koji prede (osim što pisac može zaključiti: „Niti preo, niti jeo, niti retka napisao“), a na dnevnik je pisac mogao nabasati i bez njihove pomoći.

Čitajući  dječakov dnevnik, pisac prati cijelu povijest pogroma Židova, od ponižavanja Emanuela i njegove obitelji u rodnom gradu, preko ubojstva roditelja, deportacije u sabirni logor Danicu nadomak Koprivnice i smrti djeda i bake do konačnog odlaska u Auschwitz, gdje dječak postaje Schauspiler  (glumac) u „kazalištu smrti“ logorskog moćnika Otta Molla.

Na početku su prozirnom zavjesom odvojeni pisac, koji mahnito piše nadahnut dnevnikom, i scene boravka njegove obitelji na moru (video Josip Grizbaher), odnosno života Emanuelove obitelji uoči progona. Pisac piše na pisaćoj mašini i pije viski (?), a svaku njegovu opasku komentiraju unutarnji  promatrači: „dobar  momak“, sućutan i blagog glasa prebirući po gitari, kojeg decentno dočarava Ivan Ćaćić i „loš momak“, pun zajedljivosti  i prostota kojeg agresivno utjelovljuje Matija Kačan. Iako moj vlastiti rječnik udomljuje vulgarne izraze, nesklona sam ih slušati na pozornici ukoliko nisu  opravdani pa sam ostala zatečena jer se ironija „lošega“ mogla drugačije očitovati. Tim je čudnije da su svi ti „birani“ izrazi potpuno izostali pri kraju predstave gdje bi baš dobro „sjeli“.

Vladimir Tintor kontinuirano održava entuzijazam svog lika, što nažalost ne bih rekla za Antonija Jakupčevića u ulozi Emanuela. Počinje vrlo dobro, pokazujući što sve mora otrpjeti 13-godišnji Emanuel od svojih školskih kolega i opake učiteljice (Sanja Toth), osviještenih fašista i nedobronamjernih susjeda, ali u ključnim logorskim scenama, kada djecu, prisilne glumce, uvježbava da odglume „Romea i Juliju“, a sebe priprema da naizust izrecitira Goetheovog  „Fausta“, osjeća se izvedbeni zamor (uostalom, zašto  se dijelovi „Fausta“ govore na njemačkom jeziku bez prijevoda?!).

 Suvislo su profilirani likovi mame (Petra B. Blašković) koja strastveno voli kazalište i ples i tate (Mario Rade) koji trguje  stokom, a njihovo je ubojstvo, kada su im prilikom pljačke u vlaku prerezani vratovi, Strelec obazrivo, ali sugestivno  prikazao crvenim šalovima. Vrlo su dobri trenuci nastupa „velikog glumca“ Leona Federbauma u interpretaciji Duška Modrinića, koji u mamin život unosi zanos, u tatin ljubomoru, a u Emanuelov svijest o ljepoti kazališta i glume. U romanu su izrazito važni djed (Davor Panić) i baka (Ljiljana Krička-Mitrović), no oni su na pozornici djelomično stišani. Ipak, izuzetno je upečatljiva scena kada djed rukama sakuplja smeće kojim ga zasipaju osioni tipovi i kada je prisiljen dlanom pobrisati njihovu pljuvačku s ceste.

Zahvaljujući scenskom pokretu Maje Huber i scenografskom okruženju, vrlo je potresan prikaz transporta nesretnih ljudi prema logoru gdje ih čeka smrt, dodatno naglašen odloženim  kovčezima i odbačenom odjećom. Armin Ćatić kao Otto Moll,  sadistički ubojica i nazovi ljubitelj kazališta, karikaturalnim pristupom odlično ukazuje na nastranu bliskost između opakog ubojice i ljubitelja umjetnosti zatočenih u istom umu.  Zastrašujućim bljeskovima iz  predimenzioniranih reflektora (Tomislav Kobia) Strelec učinkovito dočarava Mollov pomor  djece koja su sudjelovala u „kazališnoj predstavi“. Odabir glazbe (Igor Golub) precizno prati zbivanja na pozornici, dok su kostimi uglavnom funkcionalni (Tončica Knez, Kristina Tokić, Mario Tomašević).

U nekoliko manjih uloga važnih za  cjelovitost zbivanja  nastupali su Antonia Mrkonjić, Lino Brozić, Ivan Simon, Vjekoslav Janković, Jasna Odorčić, Aljoša Čepl, Matea Grabić Ćaćić, Antonija Pintarić i Ivana Soldo Čabraja. Zanimljiva je, mada nevažna, razlika između Mađarićeve i Strelčeve poante po pitanju zla: prema Mađariću „zlo ima svoj kraj“, ali „Bog šuti“, dok se prema Strelecu od zla može sakriti „u svijetu mašte“, gdje „ima knjiga i kazališta“. Iako je pisac (Tintor) u predstavi dobio svoj (optimistički) odgovor, piščev „zloćko“ (Kačan) odjednom nema što reći (mada bi se baš sada mogao „isprsiti“) što predstavlja neobičnost prema njegovim  prethodnim ponašanjima. Obiljem vizualnih senzacija (puno previše projekcija), unošenjem efemernih scena (piščev život) među scene velikog zla (pogrom) i prevagom teksta nad glumom (likovi izgovaraju ne samo dijaloške forme, nego sve što se u romanu na njih odnosi), Strelec je, po mojem mišljenju, publici uskratio empatičko uranjanje u Emanuelov svijet. Na kraju svega, nismo se niti previše uzrujali. Što nije dobro, nikako nije dobro.