Propitivanje duševnih i tjelesnih stanja kojih smo više ili manje svjesni, a mahom su negativna, postalo je tema brojnih  plesnih predstava, pa tako i onih u Zagrebačkom plesnom centru poput Imam te u koreografiji i izvedbi Jovane  Zelenović i Margarete Firinger (9.3.2021.) i NNNI autorice Katarine Đurđević nastale u produkciji Udruge profesionalnih plesnih umjetnika „PULS“ (6.3.2021.).

Prema tekstu u cedulji predstave Imam te, plesačice se bave fenomenom straha (počeli smo se pojačano bojati svega i svačega), racionalnog i iracionalnog, osobito zbog neosporne činjenice da je strah postao sredstvom manipulacije. Na  pozornici „ukrašenoj“ visećim mrežicama ispunjenim glavicama luka (i rjeđe češnjaka) izvođačice odjevene u plavo i narančasto odijelce, uz glazbu Luke Čapete, odabirom neobičnih pokreta stvaraju, pretpostavljam, svijet nesigurnih bića u kojem se pokušaj uzajamne pomoći neočekivano  preobražava u svojevrsno tlačenje. Pritisak se očituje ne samo u atmosferi već i u doslovnom penjanju jedne na drugu.

Iako me razgalila snimka nekada poznatog šlagera Rite Pavone Nogometna utakmica (La partita di pallone, 1962.) u izvedbi (i prepjevu) Beti Jurković, ne vidim razlog tom glazbenom iskoraku. Također sam se pitala o scenskoj funkciji  luka – osim što ima intenzivan miris. Naravno, pravo je svakoga autora da vidi nešto, tuđim očima nevidljivo, ali, ako je tako, što ćemo im mi, promatrači?

Pitanje promatrača (nas) dvojbeno je i u predstavi NNNI, čiji nas naslov asocira na akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“ (u socijalističko doba vezane uz općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu kako bi se održavala spremnost za obranu od unutarnjih i vanjskih neprijatelja) koja je unosila veselje među mlađarijom (kao i često navođena objava da se akcija otkazuje zbog kiše!) i ljutnju među zaposlenicima.

Uz glazbu Roberta Nappholza izvođačice (Adrijana Barbarić Pevek, Andreja Jandrić, Petra Valentić) se grčevito tresu (navodno ukazujući na razna neurotska stanja) u različitim položajima (stoje, sjede, leže) i uglavnom bez uzajamne komunikacije (ali prilično naporno za gledanje). No, uoči njihove „trešnje“, koautorica predstave Dunja Pačirski obraća se publici pitanjima o njihovim tjelesnim stanjima i nudi im terapijske metode za „osvajanje unutrašnjeg prostora“. Iako je naznačeno kako se radi o  interaktivnoj predstavi, nisam sigurna da je mrak (i zatvaranje očiju) dovoljan za opuštanje, jer već banalna komponenta poput neudobnih stolica u gledalištu ZPC-a poništava uvodnu uputu o opuštenom  smještanju. I pitam se u čemu je interaktivnost ukoliko se  ne kontrolira učinak, niti očekuje povrat?!

Mada sam se silno trudila u obje predstave otkriti prikaz trauma naznačenih u pratećim publikacijama, nisam u tome uspjela. A kako svaka akcija izaziva reakciju (famozni Treći Newtonov aksiom može se sjajno prepoznati u društvenim situacijama) ne bih samo sebe krivila za to neprepoznavanje.