Kad bi mi kao djevojčici nešto promaklo i kada sam mislila da to nikada, ali baš nikada neću uspjeti vidjeti ili čuti, tješila bi me mama rečenicom: „Što je suđeno, nije izgubljeno“. Tada  mi ta mudrost nije baš previše značila, ali kako sam stasala, shvatila sam da je iz moje majke govorilo iskustvo pa sam nastojala biti strpljiva. I tako sam dočekala da lutkarski mjuzikl Zeko, Zriko i Janje skladatelja i tekstopisca Branka Mihaljevića u režiji Ivana Baloga zaigra u Dječjem kazalištu  Branka Mihaljevića baš onog dana kada sam se zatekla u Osijeku (6.2.2021.).

Priča o tri prijatelja, zlom vuku i lukavoj lisici, praizvedena je u studenom 1957. godine i od tada u različitim postavama igra gotovo bez prekida. U prvoj su izvedbi nastupila djeca, a tek je kasnije predstava postala lutkarska. Posljednju obnovu  osmislili su Ivica Lučić i Aleksandra Colnarić, a ona se poklopila s Noći kazališta 2020. (21.11.). Ne zadirući u izgled nekadašnjih lutaka, Tončica Knez je ostvarila novu scenografiju i kostimografiju (za nijansu pretrpavši pozornicu) u kojoj su se „pajdaši“ Zeko (Inga Šarić), Zriko (Lidija Helajz) i Janje (Areta Ćurković) uspješno obračunali s Vukom (Tihomor Grljušić) i njegovom saveznicom prijetvornom Lisicom (Aleksandra Colnarić) zahvaljujući lugaru (Ivica Lučić).

Iako su neki animacijski zahvati pomalo nezgrapni (lisičići, psići), a i stare glazbene snimke jasno pokazuju da ne pjevaju sadašnji sudionici, šarm predstave i bezuvjetna privrženost najmlađe publike gura u pozadinu sve zamjerke. A kada je na kraju predstave zeko uzalud tražio potočić, i sama sam se zanjihala u taktu pjesmice iz svog djetinjstva i shvatila da je mama opet bila u pravu. I jasno mi je zašto je predstava Zeko, Zriko i Janje preživjela kroz sva ta desetljeća – zeko je u svojoj potrazi za iščezlim potočićem trebao logistiku. A u ovom posebnom slučaju nema boljih stratega od djece.