U poetskom performansu Ne čitaš žene redatelj Ivica Buljan okupio je sedam glumica, dvoje baletana i jednog  DJ-a kako bi na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu predstavio poeziju devet pjesnikinja prema izboru Monike Herceg (5.2.2021.). Dramom Gdje se kupuju nježnosti Herceg je pokazala svoju dramsku orijentaciju, ali kako je ona primarno pjesnikinja, svoju je poetsku senzibilnost sada pokazala izborom pjesama Sanje Baković, Ane Brnardić, Lidije Deduš, Dorte Jagić, Vande Mikšić, Marijane Radmilović, Olje Savičević Ivančević i Martine Vidaić. Mene je iznenadilo i začudilo da je u ovaj recital uvrstila i tri svoje pjesme.

Naslov cijele pjesničke večeri vrlo je dobro pogođen (preuzet je iz istoimene pjesme Savičević Ivančević), mada ne mogu reći da mi je blizak izbor baš tih pjesnikinja i upravo tih njihovih pjesama. Ideja je odabira, koliko sam uspjela pratiti, prikaz tipično „ženskih tema“ (poput majčinstva), ali i onih koje su dio društvenih frustracija (traženje posla). Glumice Alma Prica, Vanja Matujec, Olga Pakalović, Barbara Vicković, Ivana Boban, Luca Anić i Iva Jerković nastojale su, više ili manje ekspresivno, iskazati ženski pjesnički nerv. Ono što je  meni osobno zasmetalo, gotovo na razini dekoncentracije, bile su njihove „egzibicije“ (vjerujem ne svojevoljne): dok slušamo pojedino pjesničko kazivanje, u pozadini one koje su tog trenutka „slobodne“ stvaraju nepotrebnu pomutnju  svojim bacakanjem, plesom ili tresući se. Toj  njihovoj aktivnosti nisam vidjela nikakvog razloga, kao što ga nisam vidjela niti u plesanju Mateje Miković i Taiguare Goularta jer mi je njihova prisutnost djelovala kao smetnja.

Najbolji dio performansa bila je glazba koju je birao i raznim efektima osmišljavao Šimun Stankov (inače izvrstan mladi plesač suvremenog plesa), pa je barem taj dio bio dobro pogođen. I prije nego sam pogledala ovaj „performans“, pitala sam se o svrsi ovakvog recitala na sceni nacionalne kazališne kuće. I dalje se pitam…