ZKM: "NEPRIJATELJ NARODA"
Adaptacijom vina nastaje bevanda
Promišljanje o Penovićoj adaptaciji 'Neprijatelja naroda' zaokružila bih kratkom opaskom: piši, riši ali znaj, u režiju ne diraj! Ili drugim riječima – ulijevanjem vode čak i najbolje vino postane bevanda
Objavljeno: 4.25.2021 7:29:54 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Neprijatelj naroda" / Marko Ercegović

 

Drama norveškog pisca Henrika Ibsena (1828.-1906.) Lutkina kuća skraćeno nazvana Nora (prema glavnoj junakinji) pripada među najpopularnije autorove drame i među najizvođenije kazališne predstave, što ju je vjerojatno uvrstilo u školsku lektiru. Mladi bi se naraštaj u suvremena društvena zbivanja puno bolje mogao uputiti njegovom dramom  Neprijatelj naroda (1882.) u kojoj se razumljivo i jasno (dramski staromodno) prikazuju manipulacije političkog moćnika, prioritet osobne koristi nad općim dobrom, utjecaj novina na mišljenje javnosti, socijalni kukavičluk i uzaludna akcija svakog „s druge strane“ vlasti. Usporedba Ibsenovih  likova s onima iz naše svakodnevice na zastrašujući način potvrđuje biblijsku izreku da „nema ništa novo pod Suncem“ iz čega proizlazi da je inscenacija ove drame uvijek aktualna. Ovdje i sada upravo je nužna, pa je drama Neprijatelj naroda postavljena (6. 2. 2021.) u Zagrebačkom kazalištu mladih u suradnji sa Schauspiel Stuttgart i Nowy Teatr Varšava u režiji  i adaptaciji Ivana Penovića (osvrt na izvedbu 20. 2.).

Ovaj mladi (1992.) i duhoviti dramaturg, umjesto da piše vlastite tekstove ili raspisuje i „pretumbava“ postojeće, uporno se upušta u režiju. Moram dodati da je to u početnim autorskim projektima bilo simpatično (čak jako simpatično u omiljenom  mi „Flexu“), ali onda je negdje izgubio uru i prepustio se bujici dosjetki. Mada su mi još uvijek bile bliske  Penovićeve duhovitosti, odjednom sam uočila da zijevam ispod maske (blažena bila) jer me zamaraju njegove  „adaptacije“ koje su krenule tragom Balaševićevog  refrena: „Princip je isti, sve su ostalo nijanse“. Dakle, izborom upravo ove Ibsenove drame, očekivala sam da će predstava naglasiti glavne osobine pojedinih likova. Da podsjetim, kupališni liječnik Thomas Stockmann otkrije da je voda koja napaja  kupalište zagađena i da bi, zbog zdravlja korisnika, gostiju i domaćih, bilo nužno zatvoriti kupalište i preurediti vodovod.  Prvotno pogrešno postavljanje vodovoda skrivila je uprava s gradonačelnikom Peterom Stockmannom na čelu, međutim  on svoju krivicu preokreće u opći gubitak jer bi zatvaranje kupalište izazvalo smanjenje gradskih prihoda, a građani bi morali platiti uređenje vodovoda. Peter je Thomasov brat i kada shvati da će članak o zagađenju vode Thomas, uz oduševljenje novinara, objaviti u lokalnim novinama („Narodni  glasnik“), odlazi u redakciju i lažnim optužbama  nastoji poništiti važnost bratovog nalaza. Koristeći svoj politički utjecaj uspijeva zastrašiti novinare i novine umjesto istinitog ali nemilog Thomasovog teksta donose Peterov umirujući lažni tekst. Čak niti nakon što se obojica braće obrate skupu građana, ne mijenja se javno mišljenje, ali  Thomas dobiva otkaz na poslu i u stanu (kao i njegova kći i prijatelj kapetan Horster). Dakako, u kupalištu se, usprkos zagađenoj vodi, i dalje nude prvoklasne zdravstvene usluge.

Zdravka Ivandija Kirigin složila je na okretnoj sceni Thomasov stan s jedne i novinsku redakciju s druge strane, dok je sa strane namješteni kutak koji (nepotrebno) nadopunjuje ta dva prostora (dio je kuhinja, a dio redakcijska soba). Ana Fucijaš je muškarce odjenula očekivano obično (osim Franu Maškovića u ulozi  Aslaksen kada agitira za Petera pa se  „svečano“ odijeva u cvjetnu  košulju i zlatnim optočene  cipele), ali je zato Thomasovu ženu Katarinu (Anđela Ramljak) pretvorila u vješalicu kiča: kombinacija crvene i narančaste (osobito su zanimljive pufne na cipelama) uz suludu riđu periku. Pri tome Ramljak govoreći hrvatski tepa(?) jer je Poljakinja (iako ne mogu garantirati, njezin poljski zvuči autentično), a ono što upravo bode oči, njezina visina koja nadmašuje rast većine prisutnih muškaraca, uopće nije korištena pri njezinoj grotesknosti (osim kada u naručju drži svojeg izbezumljenog muža Thomasa).

Iako je Katarina prikazana kao pomalo usporena, ona jedina prepoznaje i uvažava razloge muževa čina, pa iako se ne slaže s ne slaže, ostaje uz njega (iako bi rado otišla jer je strankinja). Vrlo je dobra scena u kojoj njezino intenzivno češanje i ispadanje kose pokazuje da s vodom očito nešto ne valja. Njezin razgovor s ocem Mortenom Killom (Jan Sobolewski, Jerzy Nasierowski) koji je „otkrio“ razne mogućnosti interneta pa tijekom razgovora mijenja svoj virtualni izgled, pripada među uspjelije scene predstave. To se, međutim, prečesto ponavlja, i postaje monotono jer, nažalost, kada Penović „napipa“ dobru dosjetku, onda na njoj predugo inzistira. S druge strane gotovo ovlaš prolazi ponajbolja od Ibsenovih ideja, a to je pretpostavka da je Thomasov izvještaj o zagađenoj vodi prevara kako bi njegov bogati punac Kill (čija je tvornica najveći zagađivač) pokupovao povoljno kupališne dionice i prodao ih, nakon što se opovrgnu informacije o zagađenju  vode i porastu vrijednosti dionica, pa bi se njegova kći Katarina (posredno i Thomas) obogatila. Barem ja tu ideju nisam na sceni dublje doživjela (za razliku od oduševljenja prilikom čitanja dramskog predloška).

Što se tiče samog kupališta i uključivanja glumaca iz koprodukcijskih kazališta, duhovite su marketinške video poruke (Lovro Mrđen) na poljskom, njemačkom i tibetanskom jeziku (Frano Mašković, Claudia Korneev, Tenzin Kolsch), ali traju predugo. Video projekcija koristi se još prilikom razgovora Thomasa i Katarine s kćeri Petrom (Ewelina Pankowska) i time je okončana suradnja sa stranim kazalištima (umjetnički voditelj projekta „Europski ansambl“  je Oliver Frljić). Jasmin Telalović je kao doktor Thomas Stockmann blijed i neuvjerljiv pa kada se njemu suprotstavi vehementni Pjer Meničanin kao Peter Stockmann, jasno je da ovaj prvi nema nikakve šanse: ovdje govorim na glumačkoj, a ne na idejnoj razini. Telalović dobro govori, Thomas nudi svoju moralnu viziju, Telalović  se trudi, Thomas  je možda  željan slave za svoju humanu misiju – ali Telalović / Thomas  je očiti gubitnik, a prema koncepciji to ne bi trebao biti. S druge strane, Meničanin bi i manjim poletom bio uvjerljiv pa  to prepoznajem kao  problem oko izbora glumaca…

Adrian Pezdirc uz „pomoć“ lutke (tehnolog  je Miljenko Sekulić) glumi dvojicu novinara, urednika Hovstada i suradnika Billinga, ali osim što je njegov izgled zbog „nakalemljene“ lutkine glave groteskan, prijelaz od jednog lika u drugi nije vješt – naime s lutkama valja znati, pa čak i onda kada se sastoje samo od glave. Povlačenje uzice kako bi lutka govorila i pri tome je glas načinom i bojom blizak  „pravoj“ glavi, a mi se kao gledatelji patimo gledajući Pezdircovo mučenje, sigurno nije dobro rješenje. Kada se pred kraj predstave Pezdirc riješi lutkine glave (Billing je otišao na godišnji odmor), iako kao Hovstad djeluje poput „šake jada“ (jer je iznevjerio novinarsku etiku), imam dojam da mu je laknulo što se oslobodio nametnutog suradnika.

Jedini punokrvni lik (po mojem sudu) je Ugo Korani kao kapetan Horster i dok je kod Ibsena relativno usputan (podržava Thomasa, ali ne može ništa ozbiljno učiniti) u Penovićevom je kontekst odlično sjeo: on je prototip čovjeka od akcije (slučajno je odmah na početku predstave s Ramljak skršio naslonjač) koji Thomasu pokušava pomoći čak i po vlastitu štetu (dobiva otkaz na brodu). Njegov monolog o uređenju kuće koju planira prepustiti Thomasu za javni skup je vrlo duhovit, ali poput ostalih Penovićevih dosjetki –predug.

Ako su kazališne daske one koje život znače, onda ću ja po uzoru na Thomasa Stockmanna ispisati analizu odnosa kazališta prema onima koji kazalište vole i koji se trude učiniti kazalište dostupnim – kazališnim kritičarima. Odjednom (zbog epidemioloških mjera) nisu dobrodošli na premijere, gura ih se na kraj reda i šikanira ih se na razne načine jer oni će preko svega preći zbog svoje opsesije kazalištem. Famoznih sedam četvornih metara ne zna se izračunati (od stolice na svaku stranu izmjeri se 1,75 metara odnosno dvije do tri sjedalice ovisno o njihovim širinama, pa kako postoje proredi, to je metar ispred i metar iza, što znači 3,5 metara puta 2 što iznosi točno sedam četvornih metara) pa se gledatelje nagura na lijevu stranu gledališta, sredina zjapi prazna, a na drugi kraj reda posjedne se tek nekolicina, što nekim čudnim izračunom dovede do rezultata od 26 gledatelja na 268 sjedalica (ZKM)! A niti na jednu od tih 26 stolica  ne mogu sjesti kazališni kritičari na premijeri jer su premijere za neka viša bića – za Petera, a ne za Thomasa Stockmanna.

I da tek malom opaskom zaključim moje promišljanje o Penovićoj adaptaciji „Neprijatelja  naroda“: piši, riši ali znaj, u režiju ne diraj! Ili drugim riječima – ulijevanjem vode čak i najbolje vino postane bevanda.