Autorski projekt Romana Nikolića Pazi na prazninu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu praizveden je u prosincu 2020. bez javnosti, da bi labavljenjem stega malobrojna publika napokon ušla u dvoranu i uspjela vidjeti izvedbu u slijedu od tri premijere („moja“ je bila 12. 2. 2021.). Nikolićeva sklonost propitivanju društvenih situacija karakterističnih za takozvane ranjive skupine i naslov na tragu pjesme kineskog filozofa Lao-Tsea „Korisno ništa“ odnosno njegove mudre izreke o praznini koja je „svemoguća jer sadržava sve“, te prisutnost dramaturginje Olje Lozice, u meni su pobudili velika očekivanja.
Scena (Zdravka Ivandija Kirigin, također kostimografkinja) koja nalikuje na stanicu podzemne željeznice, ali i na predvorje sanitarnog čvora (visoki bijeli zid izgrađen od pločica i četiri narančaste plastične stolice) svojim sterilnim izgledom predstavlja ambijent u kojem se može dogoditi bilo što (svašta i ništa). No, kada nas je Iva Kraljević, nakon golicave scene s Hanom Hegedušić, upozorila da ne očekujemo ništa (iako je upravo kazalište mjesto najsmionijih očekivanja; dakako na pozornici), ja tu objavu nisam shvatila ozbiljno, a kamoli doslovno… Daljnje odvijanje predstave pokazalo mi je da sam trebala. Jer ništa me nije doista uzdrmalo: ni pobačaj, ni nasilje – silovanje na sceni i ubojstvo na projekciji, ni ružičasti jednorog (Beti Lučić), ni nesnalaženje likova (osobito kada usporedno govore pa nastane kakofonija), ni…
Ali bila bih nepravedna kada ne bih izdvojila dva nadrealna, fantastična vizualna trenutka. Ivan Lušičić Liik, arhitekt i dizajner svjetla, jedan od najdarovitijih i najkreativnijih kazališnih umjetnika na području vizualnih umjetnosti, svojim je uzbudljivim video projekcijama kinetički razigrao bijeli zid, stvorivši izuzetnu optičku senzaciju. Drugi upečatljiv trenutak bila je pjevačko-plesna scena člana-ice umjetničkog queer kolektiva House of Flamingo koji/koja sebe naziva imenom Spazam Orgazam. Mada sam tek sada otkrila što znači „drag queen“ (osoba, najčešće muškarac koji šminkom i odjećom naglašava ženske atribute u svrhu zabave) izgledom i temperamentnim nastupom, uz glazbu Damira Šimunovića i osvjetljenje Vesne Kolarec, Spazam Orgazam me je uvrstio/la u svoje poklonike. Grubost koju doživljava nakon svoje izvedbe kao i „povratak“ u normalni izgled u konačnici jedina je, po mojem sudu, cjelovito osmišljena priča.
Iskreno priznajem da sam umorna od fragmenata, dekompozicije, razlike između sadržaja i smisla (kao razlika između teksta i izvedbe) i sličnih „marifetluka“ koje na plećima nosi postdramsko kazalište (nije li na neki način petak post-četvrtak?!). Nemam ništa protiv malih rukavaca nejasnoća ako se sliju u suvislu bujicu…. No, nisam otišla nezadovoljna iz kazališta jer me je zbilja razveselio napredak u obnavljanju dvorane.