Bila je to sasvim slučajna (kako smo onda svi znali za nju?) kazališna večer u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka, na kojoj je malobrojna „emotivno sklona“ publika (prijatelji, selektorica festivala i znatiželjnici ) nestrpljivo čekala autorski projekt Ivana Ožegovića (1989.) naslovljen 10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života (22.1. 2021.).

Kao „bezdomni“ glumac Ožegović doista može prakticirati  poznatu Shakespeareovu tezu o svijetu kao pozornici (na kojoj svatko igra svoju ulogu), tim više što nema scenografiju. Prateći svojeg junaka (sebe?) na putu odrastanja – od vrtića do odrasle dobi – Ožegović se bavi subjektivnim osjetom  vremena (sporo, sporije), izborom glazbe i promjenama koje  doživljava u susretu s određenom pjesmom, vlastitom spoznajom svojeg rokerskog bića i odbojnosti koju osjeća  prema „ostalim glazbenim stilovima“, promišljanjem o životu  kao „popunjavanju vremena između koncerata“ i bojazni da  će prestati mariti za glazbu. 

Iako u fokus smješta heavy metal sastav Iron Maiden, život Ožegovićevog junaka prati zanimljiv glazbeni izbor od dječje pjesmice „Kad si sretan“ do skladbe 4.33 Johna Cagea (nakon slučajnog odlaska na koncert klasične glazbe), pri čemu važnu ulogu igraju razne djevojčice i djevojke. Većina teksta ove, kako je negdje nazvana, „romantične rock komedije“ počiva na duhovitim opaskama (posebno mi se dopalo kada se pokušava prisjetiti zašto su mu poznati nečiji zubi!), ali i na promišljenim zapažanjima o raznim društvenim fenomenima.

Očekivala sam da će glazba biti utjecajnija (čujnija) u cjelokupnoj koncepciji predstave, dok o razvučenosti izvedbe  dvojim između malog broja gledatelja i nepotrebnih rečenica (praznog hoda). Budući da su, prema mojem mišljenju, sadržajni temelji monodrame dobro postavljeni, sigurna sam  da  bi skraćivanje teksta i dramaturška dorada doprinijeli njezinoj zaigranosti.