Peta premijerna dramska predstava varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta u sezoni 2020./21. (treća u tekućoj godini) je Hrvatski bog masakra Ivana Penovića u njegovoj režiji (praizvedba 26.3. 2021.). Iako naslov asocira na kombinaciju naslova Krležine zbirke novela Hrvatski bog Mars i Rezine drame Bog masakra, Penovićeva priča o četveročlanoj hrvatskoj obitelji u čijem se podrumu odvija jeziva rabota, nema s navedenim tekstovima nikakve veze (osim što bismo modus operandi Marsa, kao rimskog bog rata, mogli povezati s masakrom).

Dramu je Penović napisao još  kao student dramaturgije (Mala noćna čitanja, ZKM- scena Polanec, režija Anica Tomić, 2014.), a o varaždinskoj je predstavi u kazališnoj knjižici napisao: „U vidu mog recentnog opusa, ova predstava ide valom popartističkog postava i dinamike najsličnijem mojim prijašnjim predstavama „Katalonac“ i „Flex“, pa su izvedbeni tekst i sama scenska rješenja nastali improvizacijama temeljenim na originalnom tekstu u izvedbenom ključu koji posuđuje i transformira filmske postupke na kakve smo navikli u popularnom akcijskom i krimi žanru devedesetih, koristeći također elemente sitcoma, standupa i medijske istupe političkih lica.“  

I doista, početak obećava: u žarko crvenoj kuhinji (Filip Triplat) kojom odzvanja glazba nalik onoj iz kaubojskih filmova (Karlo Mrkša, Filip Triplat) sjede majka Jelka (Sunčana Zelenika Konjević) odjevena u donji dio pidžame i krzneni kratki kaputić (Žarka Krpan) i muškarac odjeven poput kirurga (Marinko Prga). Uskoro u kuhinju pristižu  ostali članovi obitelji, kći Ivana (Elizabeta Brodić), sin Jerko (Karlo Mrkša) i otac Toni (Stojan Matavulj), ali i čudan, kicoški  odjeven muškarac imenom Vjeran (Domagoj Janković) koji, sudeći po njegovu ponašanju, upravlja njihovim životima. Kroz obilje „razbarušenih“ dijaloga, povremenu duhovitost  (razgovor s emigrantom Ahraimom), zabavnu vezu između pojave lika i glazbenog tuša ili izjave i zvuka (rečenicu „Nestali su Barićevi“ prati zvuk vanzemaljske letjelice iz SF filmova) i puno digresija na putu prema spoznaji o čemu se zapravo radi, saznajemo da se u obiteljskom podrumu emigrantima vade organi kojima trguje Vjeran (zato kirurg u kuhinji). Iznajmljivanjem podruma obitelj popravlja svoj životni standard, ali u aranžmanu postoji „kvaka“: ukoliko se izjalovi  vađenje organa iz emigranata, uskače obitelj! Na primjer, kao kada se otkrije da Ahraim (Marinko Prga) nije kompatibilan davatelj bubrega za punicu ministra zdravstva...

Morbidna i ujedno  sasvim moguća, ova je priča dostojna  darovitog pisca (Penović), ali je izvedba monotonom i raspršenom režijom (Penović) izgubila na  tenziji i tempu (nije pomoglo ni guranje vrata po pozornici). Izlazak glumaca iz likova i njihovi privatni razgovori u završnici su nepotrebno razbucali kraj predstave. Plošnost ženskih likova glumicama nije  išla na ruku, pa iako Zelenika Konjević pokušava puno toga reći, njezine su rečenice gotovo nevoljne, dok je Brodić daleko ispod svoje iskričavosti (osobito u nepotrebnim obraćanjima publici). Prga kao „vaneuropski“ element i Mrkša kao „čudan“ momak unose u predstavu dah komičnog, Matavulj u liku gnjevnog, ali bespomoćnog oca vjerno simbolizira sliku ucijenjene obitelji, dok je Janković svojom odjećom, ponašanjem i  egzotičnim izgledom protuteža ostalim likovima.

Puno sam očekivala od predstave „Hrvatski bog masakra“ jer su mi se Penovićevi autorski projekti u pravilu puno više sviđali od predstava u kojima se bavio zadanim tekstovima. No da, puno sam očekivala…