Ukrajinsko-ruski književnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809.- 1852.) okušao se u različitim književnim žanrovima pa iako je na početku pisao priče protkane fantastikom, kasnija su ga djela svrstala među utemeljitelje ruskog realizma ( „Svi smo mi izašli iz Gogoljeve Kabanice“, izjavio je, navodno, Dostojevski aludirajući na  pripovijetku iz 1842.). Gogolj je napisao nekoliko dramskih djela, ali najduže (pet činova) i najbolje je komedija zabuna Revizor (1836.) u kojoj autor prikazuje provincijski gradić kamo, prema dojavnom pismu,  inkognito dolazi revizor iz prijestolnice (Sankt Peterburg) kako bi provjerio poslovanje gradskih institucija.

Budući da su se svi gradski čelnici ogriješili o svoje dužnosti (ne mare za zakonito obavljanje poslova, primaju mito i nedolično se vladaju) obuzima ih panika i odlučuju opasnog gosta na različite načine udobrovoljiti. Iako je najava revizorova dolaska istinita, isprepadani gradski čelnici u Hlestakovu, činovniku iz Sankt Peterburga, „prepoznaju“ revizora (zbog njegovog bahatog ponašanja) i trude se prikriti svoje nepodopštine, a za to su provjereni načini ulizivanje i novac. Iako Gogolj Hlestakova opisuje kao ništariju i tupastog, Hlestakov vrlo brzo uviđa (iako ne razumije razlog) da mu se svi umiljavaju i to obilato koristi: sebe opisuje kao sposobnog i utjecajnog, udvara se ženi i kćeri upravitelja grada, pretjerano jede i pije, a u konačnici  beskrupulozno „posuđuje“ novac (za koje i on i drugi znaju da ga neće vratiti). Na nagovor svojeg opreznog sluge Osipa Hlesatkov odlučuje otići (najavljujući povratak jer će se oženiti kćerkom upravitelja grada), ali prethodno prijatelju šalje pismo u kojemu ih pogrdnim riječima sve opisuje. Budući da upravitelj poštanske stanice redovito otvara brojna pisma, okupljeni čelnici shvate da su prevareni, o čemu govori Upravitelj grada: „(…) Ništavca, dronju sam držao za uglednu ličnost! Po cijelom će svijetu razglasiti ovu našu zgodu. Ali nije dosta što ću svima biti na ruglo, nego će se još naći i nekakvo piskaralo, nekakvo škrabalo, pa će me metnuti u komediju. To me boli! Neće me štedjeti ni čina, ni položaja, a svi će se cerekati i pljeskati. Čemu se smijete? Sebi se smijete!...“ (prijevod Roman Šovary). Ali nesreće uvijek dolaze u paru pa,  „kao grom iz vedra neba“, pristiže žandar najavljujući da ih „činovnik po previšnjem nalogu“ čeka u gostionici.

Spoznaja da se suštinski ništa nije promijenilo od Gogoljevog doba, „zaostale carske Rusije“, do današnjeg doba, „napredne demokracije“, zapravo je užasna, ali još je užasnije što nam likovi koje gledamo nisu ni smiješni ni odvratni nego, nažalost,   prepoznatljivi. Možda je upravo zato ova komedija relativno često na pozornicama, pa sam uoči najnovije premijere Revizora u režiji Sergeja Potapova na pozornici zagrebačkog HNK (11.3.2021.) usputnim pregledom našla tri zagrebačke izvedbe u ovom stoljeću : 2007. („Gavella“, Dolenčić), 2011. (ZKM, Lorenci) i 2017. („Komedija“, Ferenčina). Niti jedna od predstava  nije poštovala Gogoljevo „upozorenje onima koji bi htjeli izvesti Revizora kako treba“ koje počinje: „Najviše se valja čuvati da se ne zapadne u karikaturu. Ne smije biti ničega preuveličanog ili trivijalnog čak ni u najmanjim ulogama. Naprotiv, glumac se treba najviše truditi da bude skromniji, jednostavniji i, tako reći, plemenitiji nego što je u zbilji osoba koja glumi. Što manje bude glumac mislio kako će nasmijati i biti smiješan, to će se bolje očitovati smiješnost uloge koju je preuzeo.“

Sjetimo se što je Stanislavski učinio Čehovljevim dramama (a ovaj je bio živ), pa onda je prilično očekivano da će redatelj na svoj način „pročitati“ pisca (mrtvog). Redatelj Potapov (1975.) u razgovoru s dramaturginjom predstave Mirnom Rustemović izjavljuje da se rijetko bavio komedijom i da: „Temelj kazališta je jezik, riječ.“ Prateći pisani tekst i tekst izvedbe vidljivo je da se nije previše „prčkalo“ (tek poneka izbačena rečenica), ali ne razumijem potrebu da se ime Sankt Peterburg zamijeni Petrogradom (tako se grad zvanično nazivao od 1914.-1924.). Ali ako je redatelju „temelj jezik“, zbunjuje me njegov pristup izvedbi na tragu „slapsticka“: glumci se prevrću, padaju sa stolica, čudno se trzaju i trčkaraju bez povoda, sve to uz ritmičko bubnjanje Borka Rupene.

Julija Vetrova je autorica vizualnosti predstave, mahom monokromne: pozornica je crna kao i stolice kao glavni rekviziti; muškarci su uglavnom odjeveni u crna starinska odijela (zanimljivo je osmišljen Hlestakovljev kućni ogrtač s perjem), dok su haljine dviju žena duhovito kontrastne: kći je u zagasitoj, a majka u jasno crvenoj; video je odličan kada putem sjena prikazuje ulični život. Budući da mi se redateljeva „akrobatska“ koncepcija nije svidjela, a nije mi niti logičan rasplet Hlestakovljeve sudbine (to je valjda takozvano redateljsko čitanje koje nudi novi, meni osobno nelogični pogled na situaciju), glumu sam doživjela pomalo mehaničkom i ne baš nadahnutom. Ima duhovitih momenata (kao kada se upravitelj naježi od miline nad kulturom), ali  nekim postupcima, poput prisutnosti noćne posude, ne nalazim svrhu (nije čak ni provokativno). Ili čemu pojava nalik zombiju (Tin Rožman) koja tetura scenom i…

Igor Kovač u ulozi Hlestakova možda je u drugačijoj koncepciji mogao ponuditi uvjerljivijeg zgubidana jer ima odlične predispozicije: sam počinje vjerovati u svoja hvalisanja, u svoja udvaranja i u svoju važnost. Izvrsna je njegova scena s upraviteljevom suprugom, sjajnom Darijom Lorenci Flatz (kojoj je ozljeda priskrbila štap, a oslobodila ju nepotrebnog prevrtanja), dok kći (Iva Mihalić) nije tu toliko zanimljiva. Bojan Navojec kao upravitelj grada ima zahtjevnu ulogu, ali je „snižena“ zbog nepotrebne tjelesne aktivnosti, što je slučaj i s ostalim glumcima. Umjesto užitka u tekstu, ostala sam na razini slušanja, ali to ne mogu zamjeriti nikome od njih: Slavko Juraga (školski nadzornik), Dušan Bućan (sudac), Alen Šalinović (staratelj dobrotvornih ustanova), Milan Pleština (staratelj poštanske stanice), Filip Vidović i Silvio Vovk (Dopčinski i Bopčinski koji bi morali biti jako zabavni; a eto nisu), Ivan Jončić (sluga Osip) i Kristijan Potočki (policajac).

Možda sam se zatekla u domeni iznevjerenog očekivanja, ali ja bih moja razmatranja o ovoj predstavi okončala Gogoljevim, odnosno riječima staratelja dobrotvornih ustanova Artemija Filipoviča Zemljanike: „Da vas vrag odnese s tim vašim revizorom i blebetanjem.“