Nakon iskustva izvrsnih opernih predstava nastalih suradnjom Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu s drugim zagrebačkim umjetničkim akademijama i srodnim fakultetima, MA je uspostavila suradnju (ne napustivši prethodnu) s Visokom školom za umjetnost u Bernu (Hochschule der Künste) iz čega su nastale četiri produkcije, od kojih smo dvije imali prilike vidjeti i čuti u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse (MA). Zahvaljujući voditelju projekta (i mentoru) Mladenu Tarbuku iz Zagreba i Mathiasu Behrendsu iz Berna, u Zagreb je u veljači 2019. postavljena predstava Iz čudesnog dječakovog roga (pred krcatom dvoranom), a gotovo dvije godine kasnije (pred malobrojnom srčanom publikom) Suor Angelica et autres soeurs (Sestra Angelica i druge sestre) također u režiji M. Behrendsa (10.2.2021.).

Tarbukov zapis u programskoj knjižici tumači razloge ovih  suradnji: „Ovakvi projekti su se pokazali dragocjeni za studentice i studente pjevanja: malo je prilika da u sklopu jedne predstave pjevač dotakne toliko stilova, toliko različitih izraza, a da pri tome niti u jednom trenutku ne bude ugrožen sa strane preglasnog ili neartikuliranog orkestra.“ Naslovljena prema Puccinijevoj operi Suor Angelica, ova kompilacija (u najboljem smislu riječi) sadrži, osim arija iz spomenute opere,  izvatke iz skladbi Poulenca, Barbera, Klosea, Hindemitha, von Bingena, Messiaena, Tarbuka, Mozarta i Ravela (čemu zahvaljujemo drugi dio naslova) čineći cjelinu u predstavi nadahnutoj romanom Što stane u dva kofera Veronike Peters s podnaslovom „samostanske godine“. Spisateljica je opisala  svoja iskustva boravka u samostanu (22 godine), a Behrends  je osmislio priču u kojoj prati razne vidove samostanskog života kroz glazbu različitih epoha i stilova. Izuzetno je uzbudljivo  pratiti prijelaze među glazbenim  izričajima u kojima se neočekivano uravnotežuju zvukovi  opere s onima iz misterija (između ostalih) stvarajući smislenu cjelinu (glazbenu i sadržajnu).

Nad praznom scenom dominira viseći križ (Milan Kostelac, FSB), tako da uz komorni ansambl (devet glazbenika i dirigent Pavle Zajcev) ima dovoljno mjesta za pjevačice. Dakako, kada nemaš, nastojiš imati, pa se tako one kreću po bočnim prolazima kroz dvoranu koristeći raspoloživa vrata, ne narušavajući niti epidemiološke mjere niti sklad izvedbe.  Odjeća mahom nalik odori časnih sestara (Barbara Repe), uz izuzetak svjetovne osobe (Emilija Rukavina) koja je odjevena  u žarko zelenu haljinu i napadno našminkana kao očita provokacija (i izrugivanje) životnom odabiru časnih sestara, tijekom izvedbe se preobražava u jednostavna odijelca da bi u završnici (kao simbol autoričina izlaska u vanjski svijet) pjevačice osvanule u laganim šarenim haljinicama.

Jednostavna radnja i odličan odabir glazbe ne bi bili dovoljni bez sjajnih pjevačica predvođenih Josipom Bilić, pa najmanje što mogu učiniti jest pobrojati ih (redoslijedom pojavljivanja): Nela Katalenić Klinar, Lucija Ercegovac, Tea Zec, Neža Vasle, Stefani Pijetlović, Maja Sremec, Martina Barišić, Darija Auguštan, Laura Marincel Haller , Marija Jurić i Barbara Pijetlović. Osim doista lijepih glasova, pjevačice su vješte u dočaravanju posebnosti samostanskog ugođaja, a doista je uzbudljiva scena kada pjevaju ležeći ničice raširenih ruku… Žao mi je što također nisam vidjela i čula drugu podjelu, no možda će i za to biti prilike. Uživajući u izvedbi mladih, darovitih i entuzijastički raspoloženih pjevačica, pitala sam se, hoće  li im kad-tad biti osigurano mjesto u kazališnom zdanju preko ceste? Umjesto osrednjih, nerijetko ocvalih gostujućih  pjevača/ica?