CENTAR ZA KULTURU I INFORMACIJE MAKSIMIR: LK "ZA BREGOM", "ZAGREBAČKA GORA"
Posudba od potomaka
Ako se htjelo podsjetiti na obljetnicu napora u očuvanju prirode, onda se mogla smisliti žestoka predstava s tehnološki spretnijim lutkama i angažirati lutkare koji možda ne znaju pjevati, ali znaju pokretati lutke
Objavljeno: 25.3.2021. 14:11:25
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zagrebačka gora" / Lutkarsko kazalište "Za bregom"

 

Indijanski vrač i poglavica Tatanka  Iyotanka poznatiji kao Bik koji sjedi (1831.-1890.) bio je ne samo izvrstan lovac i ratnik  (sudionik je u pobjedničkoj bitci indijanskih plemena nad američkom vojskom kod Little Big Horna), već osoba koja je duboko proživljavala vezu između prirode i čovjeka, o čemu svjedoči njegova čuvena rečenica: „Čuvajmo Zemlju i prirodu na njoj jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih posudili od svojih potomaka“.

Ma koliko se ljudi, živeći  u tehnološki naprednim uvjetima, slažu s ovom tvrdnjom, zbog osobne komocije ne poduzimaju skoro ništa, osobito ne prilikom odlaganja otpadaka. Povećana potrošnja  dovodi do povećanja količine smeća zahvaljujući čemu se proširuje prostor namijenjen legalnim i ilegalnim odlagalištima. Ova posljednja izazivaju zagađenje voda, onečišćenje šuma, smanjenje staništa, izumiranje životinja i u konačnici  narušavanje životne ravnoteže. Budući da  su ljudi  tako blentavi, onda životinje moraju nešto poduzeti – makar u kazalištu lutaka kako to pokazuje predstava „Zagrebačka gora“ zagrebačkog Lutkarskog kazališta „Za bregom“ autorice teksta, autorice likovnog  scenskog rješenja i redateljice Zdenke Đerđ u Centru za  kulturu i informacije Maksimir (Švarcova 18, 5.12.2020.).

Predstava prati život tročlane medvjeđe obitelji (Medeni  je lugar, Medena je kuharica, Medenko se igra) u čijem susjedstvu zec Zelenko vrtlari, lisica Micika trguje različitim  potrepštinama, sova Mudrica noću čuva Medvednicu (nekadašnji, ali i dalje česti naziv za Zagrebačku goru), a miševi uglavnom cvile. Kao u svim bajkama i u ovoj sve životinje složno žive i povremeno zapjevaju (glazba i tonska kulisa Darko Domitrović) sve dok jedne noći (1981.) kamion ne istovari veliku količinu smeća (konkretno u zečev vrt). Užasnuti, oni skupe bačeni otpad i vrate ga u Grad, a Medvednica postaje Park prirode u kojem postoje određena pravila ponašanja (očito za ljude, jer se životinje znaju ponašati).

Predstava „Zagrebačka gora“ doprinos je obilježavanju 40. obljetnice Parka prirode Medvednica sljedeće godine, kao što je prethodna pod nazivom „Na Medvednici  81.“  (1999.) temeljena na istom tekstu i dizajnerski istovjetnim plišanim  lutkama (Antun Crljen) najavljivala u pola mlađu obljetnicu  proglašenja parka prirode. Jasno mi je da ovo, kako se još naziva, minijaturno kazalište, nema velikih produkcijskih mogućnosti, ali mi se prikaz noći (dana) pokrivanjem  scenografije prozirnom tamnom tkaninom ne čini jako maštovitim (primjerenije bi bilo pomoću svjetla).

Mada vrlo ljupke, Crljenove (1931.- 2015.) životinje nisu praktične za animaciju, pa osim što im mladi glumci (Luka Stilinović, Marina Stanger i donekle uspješni Jakov Jozić) okreću glave, uglavnom ih samo nevješto premještaju ili im ovlaš pomiču udove (kao što bi učinila mama zatravljujući svojeg potomka koji ne želi jesti). Iako sve troje imaju  iskustva s lutkarskim tehnikama (valjda su, učeći, nešto naučili) komunikacija među lutkama bila je nespretna  (predstava u 17.00) jer su uglavnom bili okrenuti prema publici, a vrhunac je bila deklamacija „Pravila ponašanja ljudi u PP Medvednica“. Sopranistica Sandra Bagarić, osoba pristigla iz glazbenog svijeta, nije se animacijom odvajala od ostalih: štapnu lutku sove pomicala je gore-dolje, dok je  atraktivna lutka lisice „čekala bolja vremena“. Ono što me je iznenadilo bio je govor likova: nitko nije koristio kajkavsko narječje ili zagrebački žargon, iako je mjesto zbivanja precizno određeno. Dapače, lisica Micka, jedina  nazvana ženskim imenom (a ne lukavica) i to prilično čestim u ovom podneblju govori „bosanskim“, što u samom zbivanju ili njezinom karakteru  nema nikakvog opravdanja. Jedini razlog nalazim u činjenici da to Bagarić zna, kao što zna bolje pjevati od ostalo troje!

U aktualnoj situaciji općeg zagađivanja i neodgovornog ljudskog ponašanja, sjajnih tema za poduku djece kroz kazališni medij, mi umjesto ozbiljne kritike gledamo život šumskih životinja čiju idilu narušava jedan istovar smeća. Kao da je naziv „park prirode“ ikada omeo zagađivače u njihovim rušilačkim aktivnostima. Ako se već htjelo podsjetiti na obljetnicu napora u očuvanju prirode, onda se mogla smisliti žestoka (možda čak aktivistička) predstava s tehnološki spretnijim lutkama i angažirati lutkare koji možda ne znaju pjevati, ali znaju pokretati lutke.