„Slabašnu djecu radost rađa“, piše Cesarić u svojoj pjesmi O sati, sumnje, sati bola, obznanjujući kako su pjesme, priče, drame ili neka druga književna tvorevina inspirirane tugom, bolom ili očajem uzbudljivije od onih potaknutih radošću ili veseljem.
Među zbivanjima koja obilježavaju civilizaciju (i kulturu) Zapadne Evrope visoko na skali ushita nalazi se Božić (čak i među inovjercima): onaj tko nije veseo ili nije uključen u raspojasano raspoloženje u doba adventa kotira nisko na društvenoj ljestvici. U ozračju opće blagdanske pomame, pojedinac se osjeća krivcem ukoliko ne uspijeva ući u zadane okvire i njegova vlastita, drugačija situacija, postaje mu tegobom. To je otprilike stanje u kojem se nalazi Bruno, čovjek koji živi sam i osim kontakata s majkom, nema drugih trajnih društvenih odnosa: veze sa ženama su u mirovanju, kolegama s posla je nezanimljiv, a i mačka je očito nekamo odlutala. Euforija Božića na površinu izvlači njegovu usamljenost i žalost, osjećaj izoliranosti i bespomoćnosti. Je li Bruno svega toga svjestan i inače, u „normalne“ dane/noći, teško je reći jer ga gledamo baš u toj posebnoj i jedinstvenoj „Stille Nacht“.
Drama britanskog dramatičara, redatelja i glumca Stevena Berkoffa (1937.) „Harry's Christmas“ za potrebe predstave u Studiju Exit (Zagreb, Gundulićeva 37, 21. 12. 2020.) nazvana je (znakovito) „Tiha noć“ (prijevod Filip Krenus), a postavljena je u režiji Matka Raguža i izvedbi Franje Dijaka (Bruno). Ova drama je četvrta Berkoffova drama na hrvatskoj sceni (u Teatru Exit su izvedene „Dekadencija“ 1994. i „Istok“ 2000., a 2006. je u suradnji DK „Gavella“ i Kazališta Virovitica postavljena „Kvetch“), a imam dojam da zbog teme i atmosfere nije mogao biti izabran strašniji trenutak od sadašnjeg za postavljanje ove monodrame. Zbog zdravstvenih razloga ljudima su zabranjena slavljenička druženja, poljubac predstavlja zločin, „cinkanje“ se smatra pohvalnom akcijom i samoća (izolacija) neočekivano postaje imperativom.
Iako je priča o osamljenom Bruni (Harryju) nastala u drugačijim okolnostima od današnjih, činjenica da su, uvjetno govoreći, neprilagođene i time izolirane osobe postale česta pojava, nenadano otvara pogled prema nekoj opakoj budućnosti. Takvi ljudi nisu uvijek krivci za svoju otuđenost – neke su se životne silnice neočekivano posložile i odvele ga (nju) u neželjenom pravcu. Slušati kako se Bruno (Dijak) u stanu nakrcanom bocama pića (Raguž) odlučuje uzvratiti poziv ljudima koji su mu nevažni, ali od kojih, u svojoj užasnoj samoći pokušava iskamčiti mrvicu ljubaznosti, djeluje doista potresno. Budući da su ti pozivi u pravilu neuspješni, on se za utjehu sve intenzivnije laća pića i… tableta.
Pretužna priča o samoći koja izranja na površinu u situaciji nametnutog veselja osvještava društvenu laž u kojoj živimo većinu vremena i zbog koje ne čujemo ili odbijamo čuti poziv u pomoć. Usprkos aktualnoj temi i preciznom tekstu, u samoj izvedbi nedostajala mi je vjerodostojnost, čemu usprkos intenzivnom traganju ne uspijevam dokučiti razlog pa se dvoumim između pretjeranog izravnog izričaja, manjkave mimičke uvjerljivosti ili vlastite neosjetljivosti na ponuđenu emocionalnu kemiju između mene i Brune?! Uglavnom, nisam osjetila ni empatiju ni simpatiju. A trebala sam, pretpostavljam, barem nešto od toga.