Novi kreativno kulturni prostor Urania (na nekadašnjem mjestu  kina „Urania“/„ Partizan“ ), koji je na Kvaternikovom trgu u Zagrebu za svoje i javne potrebe oblikovao Studio za arhitekturu i urbanizam 3LHD, postao je privlačno mjesto za različita događanja pa je ovdje izveden autorski projekt Saše Božića „Kabinet čud(ovišt)a“ u produkciji Kazališne skupine de facto (14. 12. 2020.).

Potaknut romanom Leile Slimani „U vrtu čudovišta“ (Dans le jardin de l ogre, 2014.) i dramskim tekstom Dimitrija Kokanova „Pornscape“, Božić prikazuje mladu novinarku  Adele (suprugu i majku malog dječaka) koju stalna erotska žudnja tjera na konstantna spolna općenja s različitim muškarcima. Tu svoju potrebu uočila je još kao djevojčica, osjetivši „tu mješavinu straha i žudnje, gađenja i erotskog uzbuđenja.“

Odrasla Adele razlikuje svoju požudu od svakodnevnog života, ali kako na samom početku romana stoji (prevela Vlatka Tor, Fraktura, 2019.): „Htjela bi biti samo stvar usred gomile, da je proždiru,ližu da je čitavu progutaju. Da je uštipnu za grudi, ugrizu za trbuh. Želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.“ Kada kazališna Adele, glumica Jelena Miholjević, izgovara ovu zadnju rečenicu ona glasi: „…igračka u vrtu ljudoždera.“ Kako nisam vjerovala da se radi o slučaju, shvatila sam da se izraz „ogre“ u originalnom naslovu odnosi na krupno okrutno humanoidno čudovište (Shrek je primjer) koje se hrani ljudima….

Je li Adele istinska zatočenica svojih erotskih potreba ili se ne želi oduprijeti svojoj žudnji ? Čini mi se da niti roman niti predstava ne mare za odgovor, nego im je važniji put kroz Adelina maštanja i proživljavanja. Osim Jelene Miholjević, koja najveći dio izvedbe nastupa u ulozi Adele, ulogu  povremeno preuzimaju mlada plesačica Viktorija Bubalo i glumac Boris Barukčić.

Danima razmišljam o ovoj predstavi i nikako ne mogu dokučiti zašto je Božić odabrao temu ženske seksualnosti i onda nije u dovoljnoj mjeri iskoristio prirodnu ženstvenost rasne glumice Jelene Miholjević?! Scenu seksa Adele s dvojicom muškaraca na pozornici prikazuju Bubalo i Barukčić serijom udaraca što daje agresivnu učinak, mada bi zasigurno bilo djelotvornije to sprovesti kroz plesnu izvedbu (uvijek su odmaci i naznake potresniji od doslovnosti, što koreografi dobro znaju). Zapravo je šteta da Bubalo svoje plesno umijeće nije imala priliku pokazati kroz promišljenu koreografiju, a nije baš ni Barukčićevo djelovanje bilo krcato glumom.

Ana Mikulić je u scenografskim rješenjima koristila zatečenu raznolikost materijala zidova pa je vrlo malo intervenirala, osim u početnoj sceni kada svjetlošću dočarava noćni klub.  Što se tiče odjeće, nisam sigurna da je Miholjević trebalo odjenuti u vrećastu haljinu, a Bubalo u kratke crne hlačice i mrežaste čarape (osim ako se nije htjela ukazati na njezinu lascivnost), jer su one obje Adele, a nema nikakve naznake da se radi o vremenskoj razlici.

Odabir kontroverzne, nesumnjivo žestoke teme, pri čemu se u potpunosti ne iskoriste potencijali darovitih interpreta, nezaobilazno nameće pitanje svrhovitosti odabira.