HNK U VARAŽDINU: "ENIGMATSKE VARIJACIJE"
Varijacije o ljubavi
Glumački i redateljski temelji predstave 'Enigmatske varijacije' potvrdu će naći u budućim izvedbama pa uskoro očekujem kompaktniju i slojevitiju izvedbu
Objavljeno: 11.2.2021. 10:01:47
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Enigmatske varijacije" / Siniša Sović

 

Mali broj gledatelja (manji od nužnog čak i prema najstrožim prostorno-epidemiološkim kriterijima) na kazališnim predstavama promijenio je poimanje izraza „premijera“ pa budući da svaki nastup možemo nazvati premijernim, takvim smatram četvrtu izvedbu komorne drame „Enigmatske varijacije“ francuskog pisca Erica-Emmanuela Schmitta u režiji Helene Petković na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu (8.2.2021.).

Naslov spomenutog djela inspiriran je skladbom „Enigma Variations“ (1898./1899.) čuvenog engleskog skladatelja Edwarda Elgara (1857.-1934.) o kojoj je skladatelj zapisao: „Ovo djelo započeto u duhu humora i nastavljeno duboko ozbiljno, sadrži skice prijatelja. (…) Skice nisu 'portreti', ali svaka varijacija sadrži zasebnu ideju utemeljenu na nekoj osobnosti ili možda na nekom incidentu koji zna samo dvoje ljudi.“ Ova napomena prilično „lukavo“ definira duh Schmittove (1960.) drame u kojoj dvojica muškaraca, Abel Znorko ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost i novinar Erik Larsen, kroz razgovor o najnovijem Znorkovom romanu propituju vlastito poimanje ljubavi. Iako razgovor počinje u ležernom tonu s obiljem humornih detalja, aluzija, pa čak i laganog „prepucavanja“ (i doslovnim pucanjem), uskoro postaje očito da obojica kriju neku tajnu i da ništa nije kakvim se činilo u početku. Vremenom komunikacija postaje sve složenija i konverzacijski pristup poprima filozofske odlike. Spomenuti preobražaj vjerojatno je posljedica  Schmittovog filozofskog obrazovanja, no dijalozi ostaju pitki i u okvirima dramske forme.

Prva izvedba drame bila je u pariškom Theatre Marigny 1996. (Alain Delon i Francis Huster) u režiji Bernarda Murata, a već 2001.u zagrebačkom kazalištu Mala scena zaigrali su je Tonko Lonza (Znorko) i Boris Svrtan (Larsen) u režiji Neve Rošić. Varaždinska  podjela  generacijski nalikuje zagrebačkoj: Stojan Matavulj (1961.) oblikuje osebujnog i mrzovoljnog književnika  Znorka, a Karlo Mrkša (1990.) novinara Larsena (na pariškoj je praizvedbi razlika u godinama dvojice glumaca bila osjetno manja, što opravdava vezu s istom ženom). Iako „godine nisu važne“, one ipak stvaraju promjene u ljudskom izgledu, pa se u promatraču nužno drugačije formira predodžba o ženi koju spominju (budući da ona uzastopno boravi u njihovim životima). Ukratko, Znorko poziva Larsena na „svoj“ otok kako bi razgovarali o njegovom novom epistolarnom ljubavnom  romanu, ali pri tome uporno vrijeđa mladog novinara. Vrlo slično stvarnim situacijama, Larsen trpi ponižavanja, sve dok ne otkrije razloge svojeg dolaska… 

Pogledima, gestama i suzdržanim smiješkom Mrkša gradi „pristojnog“ novinara, ali nakon razotkrivanja se možda trebao gestualno otvoriti i  naglasiti glumačku ekspresiju. Matavulj predstavlja „mrguda“ (za druženje mu je dovoljna lažna skulptura bijelog medvjeda!) , pa je prihvatljiva njegova mala promjena ponašanja, mada bih osobno voljela kada bi pojačao svoju netrpeljivost. Kako sam pobornica poruke „manje je više“, ne bih imala ništa protiv da je Petković (1986.) malo jače  „intervenirala“ u  tekst ili ubrzala dijaloge, jer kada se poslože svi elementi i otkrije pozadina odnosa, prilično pada tenzija zbivanja. Osim režije, Petković se pobrinula za scenu (klavir, starinski gramofon, naslonjači , stolići s pićem i nepotrebni „medo“), kostime (odjeća je malo  previše ležerna, osim duhovitog detalja – monograma na Znorkovom kućnom ogrtaču) i izbor glazbe (valjda Elgar), pa se iz  „kućno-kazališnog“ fundusa iskoristilo što se moglo (nedostatak novaca često provocira dosjetljivost).

Glumački i redateljski temelji predstave „Enigmatske varijacije“ potvrdu će naći u budućim izvedbama pa uskoro očekujem kompaktniju i slojevitiju izvedbu.