Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini obilježila je godine 2009. komedija „Mislibolesnik iliti hipokondrjakuš“ u režiji redatelja Georgija Para (1934.-2018.) u kojoj su, osim zagrebačkih, nastupila dvojica varaždinskih glumaca: veteran Ljubomir Kerekeš (1960.) i debitant Jan Kerekeš (1987.). Dok sam oca Kerekeša vrlo dobro poznavala, prvotno iz varaždinskih, a kasnije i iz zagrebačkih predstava, sin Jan bio mi je (prilično logično) novost. Bilo mi je drago čuti da su njime, kao glumcem i osobom, jednako zadovoljni bili redatelj i kolege.
Kako je Jan uvijek isticao oca kao uzor, nije me previše iznenadilo kada je krenuo komičarskim stopama (kod Ljubomira se to intenziviralo od „Bogog Ivača“ 1990.). Tom se žanru u potpunosti okrenuo osnivanjem UO „Kerekesh teatra“ (2014.), pa su otac i sin Kerekeš postali prepoznatljivi (i omiljeni) komičarski dvojac čije su komedije (najčešće vlastiti tekstovi i režija) polučile veliku popularnost. Tome su, budući da su obojica daroviti i energični, znatno doprinijela njihova gostovanja u različitim sredinama i osmišljavanje raznovrsnih „dana smijeha“.
Usprkos ružnim vremenima, Zlatko Vitez je u prosincu 2020. u Centru za kulturu Histrionski dom uspio organizirati festival cabareta odnosno 13. Gumbekove dane (nakon listopadskih Bobijevih dana smijeha) u sklopu kojeg je nastupio Kerekesh teatar (11.12.) s monodramom „Krtice“ Jana Kerekeša u režiji Ljubomira Kerekeša. Prema riječima Jana Kerekeša, on je ovu priču o borbi domara Stjepana Radičkog protiv krtica koje uništavaju teren NK „Žbunj“, od premijere unatrag pet godina izveo više od 200 puta, a da njezina popularnost ne jenjava pokazale su reakcije u gledalištu Histrionskog doma.
Odjeven u trenirku, na pozornicu koja pomoću dva mala gola i oslikanom pozadinom s oznakama nogometnog kluba „Žbunj“ (Dina Rain) prikazuje nogometni teren, izlazi domar Štef. Njegov izgled izaziva smijeh, jer je Jan Kerekeš isturio donje zube i zgrbio se na neprirodan način (unatrag, a ne prema naprijed) i u tom, naglašeno neudobnom položaju, ostaje cijelo vrijeme izvedbe. Mijenja se, naravno, kada prikazuje druge likove (susjedu, prodavača, policajca) ili kada oponaša glumce Potočnjaka i Popovića, pjevača Massima ili političara Linića. Da sam ga prilikom tih oponašanja slušala zatvorenih očiju, bila bih uvjerena, da se radi o izvornim govornicima jer je doista zadivljujuća podudarnost između njegove imitacije i autentičnog načina govora i boje glasa.
Sam tekst ove monodrame prilično je zgodan, ali Kerekešova gluma je, na žalost, daleko ispod njegove darovitosti. Ostaje mi nepoznanica zašto on izvodi tako jezive i nepotrebne grimase, zašto unosi u govor seriju nerazumljivih zvukova, zašto „vabi“ aplauz, zašto…. Taj izvanredno daroviti mladi glumac „otklizao“ je takvim načinom glume među Štefove krtice. Je li taj glumački pristup postao njegovim zaštitnim znakom ili se radi o podilaženju publici (što traže, to će dobiti), teško mi je reći. Također mi je nepoznanica zašto se publici, općenito gledano, sviđa takva interpretacija, ali moram reći da sam nakon ove predstave bila tužna, jako tužna.